Onaj tko je nedavno izmislio i lansirao imenicu “uhljeb” mora da pršti od ponosa nad njezinim zvjezdanim uspjesima.
Obojen grbavim prizvukom uličnog žargona, izraz je prodro takvom brzinom u javnu komunikaciju, medije i društvene rasprave da je posve očito kako se nova riječ ovdje rodila iz neutažene gladi za njom samom, odnosno iz prijeke nužde koja je konačno raspukla već nabubrenu mahunu i prezreli organizam svom silinom izbacila van.
Pa iako te trpke, samonikle kovanice u hrvatskim rječnicima još nema, a mrki jezikoslovci je ne zarezuju ni pet posto, u pravom životu, koji je uvijek brži od ičega, već se pojavila i potreba da je se katapultira preko jezičnih barijera, podijeli s čovječanstvom i kategorizira u sklopu indeksa svjetskog iskustva.
Vijest o takvom razvoju stvari meni je nekidan slučajno stigla posredstvom jedne gospođe koja je, zabrinuto pognuta nad tastaturom, putem popularne društvene mreže zavapila u pomoć prema svima nama, pripadnicima hrvatske sekcije globalnog internetskog bratstva.
“Uhljeba”, naime, mora prevesti na engleski.
Ali kako? Koja bi to bila riječ? Je li moguće, dođavola, da našem “uhljebu” vulgaris nije u stanju prispodobiti ni jednu englesku istoznačnicu za korintski stup ključnog hrvatskog nacionalnog indikatora kome je, avaj, u njegovoj domaji tek sada nadjenuto ime. Ljudi, pomozite.
Kako se u Londonu, Atlanti ili u Sidneyu kaže za one koji su se uvalili u državnu službu preko političke stranke pa do penzije uzimaju plaću i pišu slobodne dane, a u podne su već na navodno vrlo važnom i neodgodivom poslovnom ručku ili kod frizera na farbanju?
I tako su znalci dobra srca masovno krenuli nuditi prevoditeljici u nevolji bujicu izraza i idioma najbogatijeg svjetskog jezika koji su, međutim, svi odreda bili ili preuski, ili preširoki, ili preopisni ili potpuno pogrešni, ili nedovoljno snažni, ili nepodrugljivi, ili nisu uopće bili imenice... Sve u svemu nakupila se tu hrpa loših supstituta na temu političkog parazitizma i korupcije, ali nikako sustići našega “uhljeba” koji, u engleskom govornom području, svakoj novoj ideji odmah pobjegne za tri koplja. Svi su se maheri na koncu malko unervozili jer im loše ide, a tko bi takvo što očekivao, pa se zazivao pokojni Ladan. Ražalošćena kolegica zapazila je kako je sudbina malog naroda da od svih onih koji mu trebaju ima samo po jednoga pa kad nam taj ode, ostajemo na ledini.
Ali na koncu su se neki sudionici brainstorminga inteligentno dosjetili da je problem možda naprosto nerješiv. Jer, kad riječi nema, to može značiti da parnjaci naših “uhljeba” u anglosaksonskom svijetu ne postoje. To im je nepoznat pojam pa im, jasna stvar, za nj ne treba ni ime.
Zato je netko gospođi nadobudno predložio da ostavi izvornu riječ “uhljeb” i u engleskom prijevodu kao što se ostavlja “mužik”, “pizza«, “omerta” ili “perestroika”. Kad mi koristimo tolike anglizme, neka i oni prihvate jedan kroatizam, neće im pasti kruna s glave. Ima logike. Mi smo riječ “uhljeb” izmislili za naše autohtone potrebe i kao dio našeg kulturnog identiteta. Mogli bismo je patentirati kod UNESCO-a kao nematerijalnu baštinu, kao ojkanje, umijeće šaranja tikvica u Slavoniji ili picigin.
Istina, ojkanje je skroz besplatno, a “uhljebi” nas oderu za nekoliko milijardi godišnje. Ali kultura, kao što se zna, ponekad jako puno košta. (novilist.hr)
Bonus video:
