Nacifašizam je najcrnja društvena pojava koju istorija pamti. Istrorijska je činjenica da su ustaštvo, četništvo, pokret balista, te drugi kvislinški pokreti bili u službi nacifašizma. Meni lično najteže pada današnje narazumijevanje uloge četničkog pokreta kod dijela moga etnosa.
Od svih ugroza antifašizma, kao temeljne evropske vrijednosti, najveća je ona koja permanentno kidiše na reviziju istorije u vezi sa Drugim svjetskim ratom. Malo koji narod je platio toliku cijenu u borbi protiv nacifašizma, kao što su platili srpski i crnogorski narod, a ujedno, malo u kom narodu ima toliko nasrtanja na istorijske činjenice kao što je slučaj sa određenim krugovima u ova dva naroda. Sve se to radi, kobajagi, u ime nacionalnog pomirenja, a prava istina je da se to radi zbog nedovoljne nacionalne zrelosti i zbog nesvjesnog političkog služenja drugima i to iz geopolitičkih razloga. Ako dublje uđemo u ovaj problem, otkrićemo dva kulturološka alata u službi nečijih geopolitičkih potreba. Prvi je onaj koji tobože brine o očuvanju pravoslavne vjere, a drugi je onaj koji se, opet tobože, brine o očuvanju slovenstva. Potpuno su nesvjesni i jedni i drugi da, u suštini, služe panslavizmu, a panslavizam je uvijek bio sredstvo imperijalne politike.
Da bi sve ovo pojednostavili, apostrofiraću nekoliko istorijskih činjenica: prvo, operacijom "Ultra", britanska vlada je u prvoj polovini 1942. precizno dešifrovala poruke i naređenja Vermahta u vezi saradnje Italijana i četnika; drugo, 03. 08. 1942. u Moskvi je uručena službena nota jugoslovenskom poslaniku Simoviću u vezi sa saradnjom četnika i snaga Rajha; treće, 28. 02.1943, prilikom jednog čina krštenja u Crnoj Gori, Draža Mihailović je izjavio da su njegovi neprijatelji najprije partizani, zatim ustaše, pa muslimani. Tek kada sve njih pobijedi svoje snage će usmjeriti protiv Njemaca. A što se tiče Italijana, naglasio je da su oni njegov jedini izvor snabdijevanja i da ga nikakav pritisak neće uvjeriti da se odrekne njihove podrške. Zbog toga je Čerčil uputio protestno pismo kraljevskoj vladi u Londonu; četvrto, 22. 11. 1943. Britanci su otkrili sporazum između njemačkog zapovjedništva i Mihailovićevog predstavnika u Crnoj Gori o zajedničkoj borbi protiv partizana.
Zbog toga je Čerčil, Ruzveltu i Staljinu na Teheranskoj konferenciji, predočio da treba odustati od podrške četničkom pokretu, a svu podršku usmjeriti na partizanski pokret. Tada je zabilježena njegova rečenica da su partizani jedina grupa koja, kako je rekao, "tamani" Njemce; peto, u jednoj svojoj naredbi iz 1943. Hitler je definisao da su domobrani saveznici Njemaca u Sloveniji, a četnici i Albanci su njihovi saveznici u Crnoj Gori; šesto, u pismu ministru Idnu, Čerčil ga 02. 01. 1944. obavještava o Mihailovićevoj saradnji sa Vermahtom; sedmo, u decembru 1943. saveznička komanda je testirala Mihailovića, tražeći od njega da sruši dva mosta na pruzi Beograd-Solun kojom su se snabdijevale snage Vermahta. Iako je obećao, obećanje nije održao; osmo, 08. 01. 1944, Čerčil je obavijestio Tita i Staljina da prekida sve odnose sa Mihailovićem; deveto, avgusta 1944. kralj Petar je izdao dekret o smjeni Mihailovića i “imenovanju” Josipa Broza Tita za jedinog zapovjednika oružanih snaga Jugoslavije i deseto - ne treba zaboraviti da je preko Dragiše Vasića, Mihailović ilegalno držao vezu sa Moskvom sve do aprila 1945. godine.
Mnogo je svjedočanstava o zlu četničkog pokreta u Crnoj Gori. Evo jednog vrlo dokazivog. Poslije Durmitorske operacije, saveznici su 22. 08. 1944. sa improvizovanog aerodroma u selu Brezna kod Šavnika, sa 36 aviona prevezli 1059 ranjenika u bolnice u Italiji, od čega je više od polovine njih nastradalo od četničkog oružja. Zločina je sigurno bilo na svim stranama, ali je sasvim jasno da je četnički pokret bio u vojno-političkom savezu sa snagama trojnog pakta. Priče o nacionalnom pomirenju nakon 70 godina su vrlo opasne floskule. Niko od danas živih se ni sa kim nije svađao, pa se postavlja pitanje sa kim bi se onda trebalo da mire. Oni koji prihvataju naučnu istinu treba da se pomire sa istorijskim činjenicama, pa makar one bile za njih lično i neprijatne.
U godini jubileja pobjede nad nacifašizmom, ma gdje da se obilježava, treba istaći herojsku i presudnu ulogu sovjetskog naroda i njegove Crvene armije. Ali, ne treba ići u Moskvu da bi se takvo poštovanje iskazalo. Veći efekat je ako ga iskažemo baš ovdje.
Da li je fašizam poražen? Ne, nije. Današnji neoliberalizam je fašisoidni cunami koji se valja planetom. Ko to ne uočava, zaludu će nas podsjećati na Dan pobjede iz 1945. godine. Formula za dešifrovanje je jednostavna - danas je pravo na zaposlenje izjednačeno sa pravom na život; zaposlenje je uglavnom moguće dobiti samo u partijsko-tajkunskim preduzećima; a partijsko-tajkunske oligarhije su vlasnici njihovih država u našim zemljama. Te oligarhije vole isticati rast društvenog BDP-a. Možda je taj rast i tačan, ali tačno je i to da većine građana nema u tom BDP-u. Taj BDP uglavnom je njihov.
Na pragu smo nove revolucije u borbi protiv novofašizma. Crna Gora će uskoro biti ili pozitivan ili negativan primjer te borbe. Nemam dilemu, da će u toj borbi prvi pokušaj biti smjena kriminalne i neodgovorne DPS vlasti mirnim putem. Ukoliko to ne uspije, neminovno je da će se desiti antifašistički ustanak naroda. Ukoliko i to ne uspije, desiće se masovno iseljavanje (emigracija) građana.
Obilježavanje Dana pobjede nad nacifašizmom imaće smisla samo onda ako se upozori na njegovu permanentnu opasnost. Mi smo već u velikom riziku.
Autor je general avijacije u penziji i analitičar geopolitike
blagoje.grahovac@yahoo.com
Bonus video:
