Rusija je izgubila imperiju, a još nije pronašla svoju ulogu. Samo Rusi mogu odlučiti šta treba da budu, a to će potrajati. Nova Rusija svakako neće stići ovog 9. maja, kada Kremlj Vladimira Putina slavi 70. godišnjicu kraja onoga što Rusi nazivaju Velikim patriotskim ratom. Možda se neće pojaviti ni 9. maja 2025, ili čak 2045, ali nikada ne treba da prestanemo da se nadamo toj drugačijoj Rusiji i moramo vjerovati zajedno sa Rusima koji rade na tome.
Fraza „izgubili imperiju, a još nijesu pronašli ulogu“ prvi put je upotrijebljena za Britaniju, i to od strane jednog američkog državnog sekretara. Britanci vrlo dobro znaju kako je u početku neugodno izubiti imperiju i koliko je teško pronaći novu ulogu. Pojedini bi rekli da Britanija još nije uspjela u tome. Uzgred budi rečeno, sudbina prvobitne imperije, one koja je četiri nacije ovih ostrva - Englesku, Vels, Škotsku i (sada samo manji dio) Irsku - spojila u Ujedinjeno Kraljevstvo, i dalje je neriješena. To je važno pitanje na opštim izborima u Britaniji.
Ipak ova komplikovana ostrva su makar okružena vodom, tako da je većina britanske imperije bila „preko mora“. Za razliku od toga, ruska imperija je bila kopnena i rasla je komad po komad vjekovima. Kao što istoričar Džofri Hosking navodi u svojoj knjizi „Rusija: ljudi i imperija“, istorijski problem Rusije je u tome što nikada nije umjela da napravi jasnu razliku između nacije i imperije. Zapravo, „izgradnja imperije je ometala formiranje nacije“.
Štaviše, dok se britanska imperija rasipala tokom više od 20 godina, rusko-sovjetska se raspala za malo više od dvije godine, između 1989. i 1991. godine - što je jedan od najspektakularnijih činova nestajanja u istoriji.
To bi bilo izuzetno da nakon toga nije uslijedila konfuzna i ljutita reakcija mnogih u Rusiji. Pod aktuelnim vođstvom ta reakcija je poprimila opasan oblik. Sa tom opasnošću se moramo odmah suočiti, ali mimo toga ostaje pitanje kako razmišljamo i pričamo o Rusiji. Primjer lošeg načina su oni koji su širom Evrope postali poznati kao Putinversteher (bukvalan prevod bi značio: Oni koji razumiju Putina). Poistovjećujući Putina sa Rusijom, oni prave klasičnu grešku „razumjeti sve znači opravdati sve“.
Njemački biznismeni su izgleda naročito podložni ovoj zabuni. Ruski pisac Vladimir Vojnovič, autor dva odlična satirična romana u evropskoj književnosti XX vijeka, jednom mi je ispričao zanimljivu priču o tome kako ga je negdje 1980-ih na večeru pozvao jedan njemački bankar. Nakon što ga je do vile dovezao šofer u mercedesu veličine tenka, Vojnovič je počašćen raskošnom večerom, a tokom svakog jela njemački bankar je tada prognanom ruskom piscu objašnjavao kako svako mora da propisno cijeni rusku traumu. Tokom istorije, jadna Rusija je stalno napadana, od strane Mongola, Poljaka, Francuza i na kraju, najgore od svega, od strane Njemaca. Čovjek prosto mora da verstehen (razumije). Na kraju Vojnovič više nije mogao da izdrži: „Upitao sam ga: Zašto je onda tako velika?“.
Danas je Vojnovič i dalje satiričan, ali i hrabro i otvoreno zastupa onu drugačiju Rusiju. Kritikovao je aneksiju Krima i rat na istoku Ukrajine. U nedavnom intervjuu za jedan ruski internet sajt, kazao je da je Rusiji potrebna revolucija - ne nasilna, ili narandžasta u stilu Ukrajine, već „revolucija koja se odigrava i glavama ljudi... Nije samo Putin kriv, krivo je i društvo jer mu dozvoljava da uradi štogod poželi“. Tipično za njega, Vojnovič je izrekao složenu istinu. Postoji drugačija Rusija. Nju predstavljaju ubijeni opozicioni političar Boris Njemcov i ljudi koji dolaze kako bi položili cvijeće na most gdje je ubijen, koji već nazivaju Njemcov most. I mada je neke to ubistvo sigurno uplašilo, kao i atmosfera zastrašivanja, nekoliko hrabrih je udvostručilo svoju odbranu. Opozicioni bloger Aleksej Navaljni je direktno optužio Putinov režim da je odgovoran za smrt Njemcova. To ubistvo je pojačalo napore da se ujedini podijeljena opozicija, uključujući i novi izborni savez između stranaka koje su osnovali Njemcov i Navaljni.
Međutim drugačiju Rusiju takođe predstavljaju aktivisti koji planiraju „marš za mir i slobodu“, pozorišna grupa Teatr Doc, Lena Menirovskaja, nadahnuta čelnica napadane Škole političkih nauka u Moskvi, Pavel Durov, osnivač vodeće ruske društvene mreže VKontakte, koji sada živi u inostranstvu; Mihail Hodorkovski, oligarh koji je postao politički zatvorenik a zatim prognani zagovornik bolje Rusije, i mnogi drugi - svi na svoj način.
Kada je Tomas Man došao u američki egzil iz nacističke Njemačke, rekao je: “Tamo gdje sam ja, tu je i Njemačka“. Svi ovi Rusi imaju pravo da kažu, „Tamo gdje sam ja, tu je Rusija“. Međutim, kada Hodorkovski kaže publici u Londonu da „Putin nije Rusija, mi smo“, on iznosi retorički principijelni stav, a ne tačan opis realnog stanja. Istina je, koliko možemo da procijenimo, da Putin uživa veliku podršku naroda, i u tom smislu Putin jeste Rusija. Njemci vrlo dobro znaju da se to ponekad dešava nacijama, i da se onda jednog dana probude se nejavećim mogućim mamurlukom.
Prilikom utvrđivanja što Rusija treba da bude, povlačeći finu liniju između nacije i imperije, potrebno je razviti novu vrstu odnosa sa susjedima koji govore vaš jezik i dijele veliki dio vaše kulture i istorije. Posljednjih godina Putin je prisvojio termin „ruski svijet“ i od njega napravio politički slogan koji gotovo da znači „ukoliko govorite ruski pripadate Rusiji“. Ali to ne mora biti tako, a većina susjeda to i ne želi. U Minsku je prije nekoliko nedjelja bjeloruski šef diplomatije kazao našoj gostujućoj studijskoj grupi da je njegova dugoročna vizija da Bjelorusija postane nešto poput Švajcarske. To će vjerovatno potrajati... ali suština je jasna. U Švajcarskoj ima dosta onih koji govore njemačkim jezikom, ali joj nije potrebno da bude dio Njemačke.
Isto važi i za one koji govore španskim, francuskim, portugalskim i engleskim jezikom. Postoje izuzetno prisne kulturološke, ekonomske i političke veze, ali ne želimo da budemo u istoj državi ili imperiji. Ja imam više rođaka Kanađana nego Britanaca. Odnos između Britanije i Kanade je u najmanju ruku poseban koliko i onaj između Rusije i Ukrajine. U mojem slučaju, kao i u slučaju mnogih Rusa i Ukrajinaca, bukvalno je u porodici. Međutim (mojim kanadskim rođacima će svakako biti drago da ovo čuju) aneksija Toronta i vraćanje Britanske Sjeverne Amerike se ne predlaže u Londonu. Naše zemlje se mnogo bolje slažu kada su razdvojene.
Isto važi za Rusiju i njene rođake. Ako su španski, francuski, portugalski i engleski govorni svjetovi uspjeli da prođu kroz tranziciju složene imperijalističke prošlosti do današnjih afiniteta koje su sami izabrali, onda to može i ruski govorni svijet. I jednog dana i hoće.
Autor je profesor Evropskih studija na Univerzitetu Oksford
Bonus video:
