Uvijek je bilo i biće dobrih učitelja i loših đaka. Ima onih kojima ni najbolji učitelji ne mogu pomoći, ne mogu ili ne žele ništa naučiti. Kažu da je istorija učiteljica života i to dobra, za neke i najbolja. Sudeći po svemu što nam se dešavalo izgleda da ljudi sa prostora oivičenog granicama Crne Gore neće ništa da nauče od svoje najbolje učiteljice kojom se toliko ponose. Zaludu iste lekcije ponavljaju toliko puta opet isto, nikako da pređu u viši razred.
Nijesmo naučili da gledamo sopstvene interese, pa su nas slali, mada smo i dobrovoljno išli, da ratujemo za rad tuđih interesa i moralnih razloga. Zar nije bilo dosta što smo ratovali sa Japanom, za koji je tada u Crnoj Gori malo ko znao da postoji i gdje se nalazi. Zar „braći“ nije bilo dovoljno pomoći i žrtava u Drugom balkanskom ratu pa se iz moralnih razloga morao objaviti rat Austrougarskoj. Jesmo li morali za nečije velikodržavne ideje ukaljati obraz i izgubiti ugled razaranjem Dubrovnika i pored toga što smo znali za princip nepromjenljivosti granica u Evropi usvojen na KEBS-u 1973. godine u Helsinkiju? Moramo li u Avganistan?
Još živimo u zabludi i samoobmani o našem značaju i veličini, o našem toliko značajnom geostrateškom položaju da se, kako to prije neko veče iz „centra“ reče gostujući istoričar, trenutno interesi istoka i zapada prelamaju preko Crne Gore, čak da se i najnoviji hladni rat vodi zbog nje. Nije bilo dovoljno da se na Skadar išlo i ginulo i pored upozorenja velikih sila da nikada neće biti crnogorski. Nije bilo dovoljno što su velike sile jednostavno 1918. i pored sjajne hiljadugodišnje istorije izbrisale Crnu Goru zarad svojih interesa. Još nijesmo shvatili da su velike sile podržale i priznale crnogorsku samostalnost 2006. da bi što više usitnile Zapadni Balkan i smanjili Srbiju. Naravno zbog sopstvenih interesa, a ne što su ponešeni za Crnogorcima i Crnom Gorom. Još mnogima nije jasno da Crna Gora MORA biti članica NATO-a i Evropske unije. Ne da bi mi od toga nešto dobili, nego opet zbog interesa velikih.
Neshvatljivo je da ljudi koji su sročili onu narodnu „zavadi pa vladaj“ poslije podjela na zelenaše i bjelaše, partizane i četnike, za Tita ili Staljina, Mila ili Momira, ko kom narodu pripada, samostalnu ili zajedničku državu, kojem bogu i u kojim crkvama se mole, kojim jezikom zbore, a kojim govore, ne vide kome stvarno odgovara podjela na one koji su za NATO i koji su protiv.
Kako je podrška ulasku Crne Gore u Evropsku uniju većinska i stabilna, to sa aspekta podjela nije profitabilna pa služi u sasvim druge svrhe. Otvaranjem i zatvaranjem poglavlja uz pohvale koje svakodnevno stižu iz Brisela domaćoj javnosti šalje se poruka o uspješnosti crnogorske vlasti. Sa NATO-m je nešto drugo. Prije godinu dana po izjavama iz vrha vlasti pristupanje NATO-u je podržavalo 46% građana, dok je poslije velikog napretka taj procenat „narastao“ za godinu dana na 38. Ovaj „rast“ procenta pristalica svakako je rezultat intenzivne kampanje koju vladajuće stranke vode i rezultat napretka u intergracionim procesima. Iz Brisela i sa relevantnih adresa stižu pohvale za izvanredn napredak, posebno u oblasti vladavine prava. Slijedeći svoje interese pohvale će i dalje slati oni koji bolje od nas samih znaju koliki je stvarni napredak u vladavini prava u Crnoj Gori. Zažmuriće oni na sve i uputiti nam poziv za članstvo. Poziv automatski ne znači da smo postali punopravni član Alijanse. Koalicija „demokratskih socijalista i socijal demokrata“ zamajavaće domaću javnost koristeći podobne opozicionare i nevladine organizacije koji su tobož protiv ulaska u NATO da još više prodube podjele i polarizuju crnogorsko društvo. Predstavljaće se za jedine garante pristupanja Alijansi. Znaju oni dobro da će podrška i pohvale stizati do momenta ostvarenja ciljeva velikih i moćnih i da im više neće biti potrebni. Zato im je potrebno što je moguće duže, na makar još četvt vijeka, odložiti ulazak u NATO.
S obzirom na položaj, veličinu i broj stanovnika Srbija je interesantnija i sigurno veći prioritet čelnicima NATO-a. Zbog još uvijek svežih sjećanja na bombardovanje i žrtve, trenutno nije moguće otvoreno zagovarati pristupanje Srbije Alijansi, pa se na tome iza očiju srbijanske javnosti i te kako intenzivno radi. Dok se mi budemo opredjeljivali i dijelili za ili protiv, crnogorsko društvo na čelu sa već pomenutom koalicijom tonuće sve dublje i dublje u svakom pogledu. Nezadovoljstvo građana će iz dana u dan rasti pa neće biti problema da na nekoj novoj Podgoričkoj skupštini, potpomognuto sa strane, bude izglasano nestajanje Crne Gore. Velike sile će tada kao nagradu i lijek na rane od bombardovanja Srbiji dati izlaz na more preko Crne Gore.
Zar nije već jednom to viđeno? Zato, upamet se građani Crne Gore. Zaboravite jednom na sve podjele, makar jednom mudro postupite zarad dobra svih sadašnjih i budućih generacija. U NATO će Crna Gora i tako ući, to su moćnici zacrtali, inatili se mi ili ne, glasali za ili protiv svejedno, obaviće to ova vlast koja će trajati sve dok to ne učini. Što prije u NATO to manje štete. Naučimo makar tu lekciju, neka nam jednom interes bude ispred principa.
Bonus video:
