IUS FORUM

Tačka dodira

Odgovor nije u našoj zajedničkoj prošlosti, on je u našoj zajedničkoj budućnosti
866 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Poziv rektora cetinjske Bogoslovije, g. Gojka Perovića, sadržan u kolumni „Dijalog ispod jednog šljemena“, da nastavimo dijalog „o razlikama“ u vidu ove kolumne prihvatam, s tim da prethodno želim učiniti dvije napomene.

Prvo, čitave tri decenije u crnogorskom društvu forsiraju se razlike i teško da se tu što bitno može „doprinijeti.“ Stoga bih ovaj prijedlog preformulisao u poziv na dijalog o vrijednostima, koje mogu biti tačke dodira, jer u protivnom dijalog ne bi imao cilj i smisao. Drugo, po pitanjima iz repertoara „svetosavlja“, „srpstva“ „kulta Nemanjića“ itd..., kojima autor daje na značaju, ovom prilikom se neću baviti, jer po prirodi svoje profesije razlikujem naučne činjenice od mitomanije, pa bi nas čišćenje terena od upitnih „činjenica“ udaljilo od centralne teme polemike. Tim prije što sv. Sava nije osnov za društveni dijalog ni u Srbiji, pa ga nema potrebe „petljati“ u ovaj naš unutarcrnogorski razgovor.

Stoga, cijenim da odgovori koje tražimo u predmetnoj temi, nijesu u nacionalnoj klaustrofobičnosti, populizmu ili u različitim interpretacijama prošlosti, već u našoj zajedničkoj budućnosti, pa će težište ove kolumne biti na odgovornosti i nadajmo se sposobnosti ove generacije Crnogoraca da, na temama koje su u stanju „zamrznutog sukoba“, otvori dijalog i izađe iz stanja trajućeg konflikta.

Dijalog o vrijednostima

Započeti dijalog, ukoliko teži rezultatu, ne smije se pretvoriti u prebacivanje argumenata preko zida, već se moraju pronaći vrata kroz koja crnogorsko društvo iz dominantne „(ne)kulture sukoba“ može preći u kulturu snage argumenata i traženja rješenja. Stoga, cijenim što je g. Perović, i ovoga puta, imao za potrebu da bude određen u formulaciji „naša zajednička domovina (otadžbina) Crna Gora“ i da naglasi da „ako neko ima dileme, ja je nikada nijesam imao. Crna Gora je naša kuća, naš dom“.

Nadalje, saglasan sam sa da „danas, definitivno, nije vrijeme, niti je umjesno, da Crkva arbitrira po pitanju nacionalnog osjećaja svojih vjernika“, a u vrijednosnom približavanjuposebno cijenim njegovu potrebu da iznese stav da je „reakcija Crkve, devedesetih godina, bila preoštra“ i da je „sam mitropolit Amfilohije više puta javno izrekao da žali zbog takvih kvalifikacija i da ih sada ne bi ponovio“. S obzirom na izrečeno, poruka Isusova „praštajte ljudima njihove greške“, obavezuje nas sve da vrlinu praštanja makar za jedan stepenik stavimo iznad ličnog i kolektivnog pamćenja vremena „zakucavanja za Vezirov most“.

Drugorazredni identiteti

Stav rektora Bogoslovije „da u građanskom društvu ne smiju postojati drugorazredni identiteti“ i bilo kakva segregacija je neupitan, pa stoga, kroz ovaj stav, naslućujem da se (napokon) završava vrijeme loših poruka (ove) Crkve na račun nacionalnog identiteta, manjina, seksualne orijentacije, abortusa... Podvlačim, u vrijednosnom smislu, da je nedopustiva bilo kakva segregacija na račun ljudskih prava bilo kojeg nacionalnog korpusa i u tom pogedu nema razlike izmedju Crnogoraca i Srba. Svojim anticivilizacijskim stavovima, poput izjave prethodno citiranog mitropolita o abortusu da „Srpkinje u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz...„ (ova) crkva pokazuje da ima problem u sistemu vrijednosti. Ona na ovaj način krši temeljna prava ne samo drugih već i svojih (nacionalnih) pripadnika/ca i u tom i u nizu drugih stvari izlazi iz „nadležnosti bogomolje“.

Dodatno, kada smo na terenu dijaloga o vrijednostima, prvi čovjek Bogoslovije bi trebalo da bude malo oprezniji sa upotrebom riječi „agresija“, pošto se ista precizno može kvantifikovati i adresirati. Prva lična asocijacija na ovu riječ su Arkanove para-formacije na zidinama Cetinjskog manastira i ne samo ovom svetom mjestu, već i na mnogim drugim mjestima gdje je zločin harao, a (ova) Crkva ćutala ili...

Međutim, povratak u prošlost duboko bi nas odvukao od namjere da gradimo tačke dodira i zato u prvi plan stavljam potrebu uvaženog rektora Bogoslovije da naglasi da je „misija Crkve da miri i spaja ljude“, i u toj misiji nadati se da su od pomoći naučene lekcije iz sopstvenih grešaka.

Uzrok svih uzroka

Stav da „ne prihvata razdvajanje Crnogoraca na dvije suprotstavljene samosvijesti“, mada ih određuje kao „političke identitete“, te da „nacionalni identitet onih Crnogoraca, koji se identifikuju srpskim karakterom sopstvene istorije, ne bi smio biti drugorazredan“ ovdje citiram samo kao znak da pažljivo čitam poruke i sa druge strane stola.

Neupitno je da nacionalni Crnogorci i Crnogorci po pripadnosti državi Crnoj Gori moraju biti jednaki pred zakonom i sudom, ali pravo nepostojanja „drugorazrednih“ moralo bi važiti i za Crkvu. Segregacija koju (ova) Crkva već duže sprovodi prema identitetu crnogorskog državnog i nacionalnog bića i suprotno hrišćanskim načelima poništava vjerska prava Crnogoraca zapravo je uzrok svih uzroka naše, nažalost, podvojenosti.

Poruke koje su uočljive u posljednja dva autorska teksta rektora Bogoslovije, koji je imao potrebu da, sa svoje strane, „pređe Rubikon“ i zauzme poziciju sagovornika, a ne protivnika, jesu znakovite, ali ostaje neodgovoreno: da li je domicilno svještenstvo (ove) Crkve spremno da po ovom pitanju nešto mijenja ?

Crnogorsko biće

Država, primarno kroz svoj ustavni model, mora biti sposobna da prepozna zajedničke temeljne vrijednosti i osigura građanska prava za sve njene građane. Crkva nema tu vrstu odgovornosti, ali ne smije izlaziti iz svojih „nadležnosti“. Crkva, da citiram sagovornika, „ne može biti državna“ ali ni biti antidržavna.

Tačka dodira kojoj težimo u cilju razumijevanja jeste i univerzalni stav da ne treba „Crkva da se upliće u politiku“ odnosno „država da se miješa u kanone“. Kada odbacuje aluziju o potrebi „simfonije Države i Crkve“ g. Perović ipak saopštava jedan „fakat“ i to da je „Crna Gora nezamisliva bez tog preplitanja i predstavlja istorijski unikum u tom pogledu“. Upravo zato Crkva ne bi smjela biti „kontra“ države, naravno uz čuvanje autonomije i pozicije koja joj neupitno pripada.

Zato, ovdje ponovo dolazimo do „pitanja svih pitanja“ da li će (ova) Crkva i njeno svještenstvo postati integralni dio crnogorskog bića ili će i dalje ostati filijala Crkve sa sjedištem van Cetinja.

Ovom prilikom želim dodatno problematizovati stav sagovornika da „nije umjesno raspravljati o tome da li je administrativni centar neke crkve Rim, Split, Peć ili Beograd.“ Ovo iz razloga što sam, u prethodnom periodu, moguće bio u pogrešnom uvjerenju da se dio svještenstva ove Crkve zalaže za pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori sa sjedištem na Cetinju, koja bi bila „svetinja koja se ne bi smjela dijeliti po nacionalnim osnovama i u kojoj ne smije biti razlike između crnogorskih pravoslavnih vjernika“, kako to u svom tekstu zapisuje rektor cetinjske Bogoslovije.

U tom kontekstu „daleko su Istanbul i Beč“, kako glasi stih sarajevskog kantautora, pa stoga Rim, Split, Peć ili Beograd ne mogu biti sjedište Crkve Sv. Petra Cetinjskog.

Zakon

Saglasan sam sa opaskom da nije dobro da „ne znamo ko čini radnu grupu za izradu Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti“ i da se po ovom pitanju „tri godine ćuti“.

Ukoliko je ovaj stav poziv na nastavak javne rasprave, koju može organizovati samo država i njeni organi, vjerujem da je to naznaka da se neće ponoviti ružne scene kada su, suprotno svim Božijim i zemaljskim zakonima, pojedini sveštenici pokazali neprimjerenu agresiju prema bilo čemu što nije njihov (lični) svjetonazor. Dobro organizovana stručna rasprava bila bi prava prilika, da u traženju optimalnih zakonskih rješenja, između ostalog, podsjetimo i na odredbe Ustava za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905. godine, u dijelu odredbi o Crkvi (čl. 128-136) u kojima, između ostalog, stoji „sveštena lica i crkvene ustanove potčinjene su zemaljskijem zakonima u pogledu građanskijeh odnosa i imanja ...“ Ili, na odredbe Bogišićevog Opšteg imovinskog zakonika iz 1888. godine (čl. 718) u kojim stoji da se „uprava dobara crkovnih i drugih imovnika vjerskoga značaja“ vrši u skladu sa ustavom njihovim „ukoliko nijesu u oprjeci sa državnim zakonima“.

Vjerujem da ove odredbe (nastale prije Kominterne, Đilasa ili Broza) ili odredbe o zabrani vjerske diskriminacije (čl. 2), pravnoj sposobnosti (čl. 9) ili registraciji (čl.17-22) koje sadrži npr. Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama Srbije u Cetinjskoj mitropoliji nijesu sporne kao neupitni (pravni) fakti. P.S. Na kraju, dužan sam istaći da se na nedavnom skupu Udruženja pravnika i u ovoj polemici/dijalogu saopštila različita argumentacija, shodno uvjerenjima autora, ali se između njih nije uputila loša riječ koja bi sve pretvorila u (još jednu) nesvrsishodnu raspravu. Vjerujem da smo uspjeli izgovorit ili napisati makar jednu riječ ili misao koja će biti osnov za nastavak traženja odgovora i u tom pogledu ističem i cijenim potrebu g. Perovića da na ovaj, akademski način, razmijenimo stavove.

U konačnom, „ne može se pobjeći od odgovornosti sjutrašnjice izbjegavajući je danas“ (Abraham Linkoln).