Niko ne živi tako dobro. Vjerujte da se ne hvalim napamet. Svako jutro pijem dvije kafe i spustim se do rijeke. Na rijeci imam uređene stepenice koje vode do nekoliko plaža i skrovitih kutaka. Slušam Moraču kako huči na imanju od 1.000 metara kvadratnih, imanju koje posjedujem u centru glavnog grada. Sad pita naivan, otkud tebi novinarčino para da kupiš plac na rijeci u centru Podgorice? Ali čekaj, ko je rekao da sam išta kupio?
Niko ne živi dobro kao ja zato što ne moram da platim što na zapadu košta mnogo novca. U Podgorici naprotiv - silazim nekoliko stotina metara od mosta Milenijum, spuštam se kamenim stepenicama koje je čika socijalista izgradio dok je gradski narod bio zdrav. Ali kako je vrijeme promijenilo običaje, tako je obala ostala pusta i silazim sam da uživam udaljen od gradske tuposti. Mogu lijepo da se udubim u misli nad jednim bukom, zvuk vodotoka me prenosi na nivo koncentracije pogodan za čitanje. Ali kad hoću baš da se odvojim od svijeta, preskočim usjek između stijena i sjednem uz korito. Sve su to igre na suncu i zadovoljstva koje polako otkrivam.
U početku sam mislio kvazi ideološki - da ne kažem lijevo, smišljao sam kako da uzbunim javnost, kako da Podgoričani mentalno ozdrave i siđu na rijeku, da iskoriste makar tu livadu sa podzidom i mali gat/skakaonicu. Ali onda sam shvatio da treba ćutati, u meni se javio neki patricij, ne znam odakle. Potičem iz porodice radnika i seljaka, nisam nikakav lord, ni veleposjednik, ali odjednom sam počeo da gledam komad obale kao svoju imovinu. Taj se imovinsko-ideološki obrt desio u prvom mjesecu samovanja na vodi. Odjednom, moje jadikovke postale su moje slavlje. Sad mi više niko ne treba tamo dolje. Ne interesuje me nivo kulture datog kolektiviteta - ako Podgoričani ne silaze na rijeke, to jeste čudno, ali perverzna većina, koliko me god tlačila na svakom koraku, ostavila mi je obalu. Danke schön. Treba čovjek još da preskoči nekoliko prepreka, na putu ka klasičnom zenu u centru grada.
Prođeš li plastične kese, izmet i đubre, dolje na obali čeka blaženstvo - znam o čemu pričam jer sam se nagledao rijeka, ljenčario od Vardara pa do Hadsona i sve su gradske rijeke bile otrovne zmije koje gamižu kroz masni beton. Oko vodurina zapadne Evrope leže babe, hipsteri, studenti, kerovi sa brnjicama sunčaju se na obali, svi na gomilu, dijele komad kužne prirode koja smrdi. Kako ih žalim, koliko je moja pozicija bolja. Više nemam dileme da je najljepši komad rijeke moj, na punih dva minuta od stana, mjesto skrovito da možeš da kakiš ili čitaš Lakana, mjesto na kome možeš lakanovski da kakiš i da te niko ne uhvati u tim duboko subverzivnim radnjama.
Istina, desi se da naiđe momak sa paščetom ili đed sa unukom. Stavim im do znanja da su na mojoj teritoriji. Oni se ne zadržavaju. Jer to je prepreka broj tri - nakon kesa i crnih govana - treba da prebrodiš osjećaj da si poludio. Ako silaziš sam na Moraču dok pošten narod srče ekspres kafu negdje u gornjem svijetu, ako silaziš stepenicama kojim se kreće samo u velikoj nuždi - treba da si svjestan da djeluješ kao čovjek koji tamo: a) pije drogu; b) onaniše; c) poludio je od knjige, ko zna šta radi.
Demon hidrofobije, ili strah od vode, poznat je kao krunski simptom akutne faze bjesnila, dok u sociološkom smislu, strah od rijeka mogu da kandidujem za endemski žig otuđenosti. Stoka zna đe treba da siđe na vodu, pčela isto zna, mogu da zamislim svaku živinu na Morači - ali da bih vidio ljude moram da bunarim arhivski snimak iz 1962. kad je kamerman TV Beograd Jovan Knežević uperio objektiv u vodu i uhvatio nadrealano - opuštene Titograđane.
Nekoliko ljudi koji su sišli za mog bavljenja na rijeci, uvidjeli su da polažem neko preče pravo na obalu, makar mi je tako kurčevit stav. Koliko im ljubazno nazovem pomaga bog, toliko ih odbijem energijom, jer prošlo je vrijeme kad sam mislio na opšte dobro i lamentirao što pučanstvo živi bez radosti prirode; o, ne, sad sam veleposjednik koji je preko noći shvatio da je za dž dobio plac za čitanje, samštinu i gubljenje vremena pored srušene kuće (možda je to bio mlin?) sa plažom, mjestom da se zabaci štap, sa livadom i slomljenom česmom, svim mobilijarom koji mi je potreban. Problem je što se vegetacija budi, april je mjesec prvog lista, pajasen već napada stazu a drača uzima dio putića koji prelazi u mali most iznad šljunka. Šta da radim?
Dođe mi da zovem mlade DPS-a da očiste teren, da se napravi neka humanitarna akcija. Ali to su ostaci starog načina razmišljanja. Očistiću sam koliko mogu i koliko mi treba. Što manje ljudi to sam srećniji na rijeci i bliži paklenom naumu privatizacije. Laskam sebi, dopadljiva mi je ta misao, u današnje vrijeme, da je komad zemlje zaista samo moj.
Stari Prudon je rekao - vlasništvo je krađa. Onaj Sloterdajk kaže da je lopov koji se prvi sjetio da ogradi. Ah, kako ljupka definicija tranzicije - toliko ljupka da ću je proslaviti lednim pivom, na vlastitoj rijeci, kao pravi seoski filozof u naponu snage.
Bonus video:
