Kad sam prije dvadesetak godina osuđena na godinu zatvora zbog jedne prostoproširene rečenice, mislila sam da je mom pisanju kraj. Takva presuda, iako uslovna, lako je mogla da stavi tačku na novinarsku karijeru. Uslijedilo bi dvanaest mjeseci ćutanja, jer je i tada bilo lako naći sudiju koji će u riječima kritike vidjeti neko novo krivično ili makar prekršajno djelo. Fino je to objasnio Rišelje - dajte mi bilo koje tri rečenice iz bilo kojeg teksta i ja ću naći razlog za giljotinu...
Prvih godina vladavine depeesa suđenja novinarima nijesu bila baš česta. Malo je tada bilo privatnih medija, a u državnim je nepodobne bilo lako ućutkati. Tri puta po trećinu plate, a onda silom zakona u marketing ili na čitulje. Od sudskih procesa iz tog doba dobro pamtim još samo udruženi poduhvat crnogorske vlasti protiv Veseljka Koprivice.
Zbog desetak redaka teksta u Liberalu, jedan sudija bi ga osudio, drugi oslobodio... I tako, dvije decenije. Ono što se njemu događalo, a posebno novčana pomoć koju je po sudskim presudama morao da uplati nekolicini ratnih huškača, nikad neće biti izbrisano iz istorije crnogorskog beščašća.
***
Moja kazna bila je sitnica naspram onoga što je država priređivala Veseljku. Ali, kad sam dobila presudu nije mi na um padalo da se time tješim. Jedna lako dokaziva tvrdnja iz teksta tako je izokrenuta da sam proglašena krivom zbog očigledne istine.
“Forsirao je Konavle iz udobnih skupštinskih klupa”, napisala sam za jednog političara. I to poslije rata, kad je njegova stranka već priznala mnogo teže grijehe: pozivanje u rat, trgovinu oružjem, širenje mržnje. Čak je i njen lider objelodanio da mu je partiju osnovala Udba... Uprkos tome, sudija je bio neumoljiv.
To forsiranje Konavala iz klupe moglo se tumačiti na mnogo načina - kao podrška ratu i vlasti koja ga je započela, potpora borbi za veliku Srbiju, čak i kao licemjerstvo jer drugi ginu za ciljeve tog političara. Jedino nije moglo dobiti ono značenje na kojem je insistirao tužitelj - da ga optužujem za učešće u ratu i zločinima. Zbog čega je tobož izgubio ugled i slobodu kretanja, a zadobio duševne bolove i patnje. Ali, kažem, sudija je bio neumoljiv.
***
Ne samo da u sudnici nijesam mogla doći do riječi, nego sam morala da trpim i uvrede. Prvo lične, a onda je političar prešao na širu i užu familiju. Najstarijeg člana nazvao je četnikom i špijunom, iako je ranjen kao partizan i na Golom otoku tri puta uzalud prevaspitavan. Suluda priča, bez ikakve veze sa mojim tekstom, došla je dotle da sam morala da dokazujem kako je moja majka zaista nepokretna zbog skleroze multipleks...
Prva presuda ipak je bila osuđujuća. Druga, godinu-dvije kasnije, nije. U međuvremenu, sudija iz prvog procesa osjetio je potrebu da mi, nekoliko meseci prije smrti, objasni zašto je morao da me osudi. Nema svrhe da tu ispovijest sad učinim javnom, a nije ni pristojno kad njega nema da je potvrdi.
Ionako su mi više zla nanijeli neki živi koji su još na vlasti, pa se ni sa njima javno ne obračunavam. Porasla su im djeca, počela bi da zapitkuju što su tate radile u ratu. A ja sam na tuđu djecu slaba, valjda zato što svoju nemam. Sretnem povremeno nekoga od tih goniča ili njihovih špijuna, pripitam u prolazu da li se sjeća. I to mi je dovoljno...
***
Nadam se da je sudija Goran Šćepović dobro sa zdravljem. Što mu od srca želim u produženom trajanju. Možda jednog dana i on pokuša da se opravda za to što je presudio da se državna Pobjeda nije ogriješila o Milku Tadić-Mijović i Milenu Perović-Korać. I otvori pred njima dušu. Da se ne pozivam na navodno preuzete pravne tekovine Evropske unije, jer njenim dužnosnicima vjerujem taman koliko i crnogorskom sudstvu.
Eseji u djelovima! Tako je džukele, kerove i ostalu paščad vidio sudija Goran Šćepović. Plus ološ, zulumćari, kilomudići. Pa još razrezao da Milka i Milena dopune kasu suda sa 3.000 eura. Nije naveo koliko bi presuda bila skuplja da su eseji bili cjeloviti... Nije demantovano? Ne znam kad sudija prima stranke, a rada sam da mi objasni kakav je dokazni materijal neophodan, recimo, za razlikovanje čovjeka od psa. Fotografija, tonski zapis ili oboje? Treba li uz demanti priložiti i vještaka? Da stručno obrazloži razlike koje svaka olinjala džukela nanjuši na sto metara.
***
Prestara sam za zatvor, para za kaznu nemam. Šteta, sad bi bilo sasvim prikladno da se istim esejističkim rječnikom javno obratim svima koji su predlagali i birali ovakvog tumača i djelioca pravde. I ministru takve pravde. I premijeru čiji je on ministar. I Predsjedniku koji je odabrao baš ovog premijera. I poslanicima koji svima njima omogućavaju da budu tu gdje jesu.
Ipak neću, jer ono što je prikladno nije uvijek i zakonito, a i ne služim se zoološkim rječnikom. Zato, za kraj, samo jedno pitanje postupajućem sudiji, ali i svima ostalima. Hoće li istu presudu izreći ako neki esejista njihovu predsjednicu nazove - daleko se kazalo - kerom u suknji. Ili, ne daj bože, predsjednika suda - džukelom. I sve to u 3.500 primjeraka, u produženom trajanju...
P.S. Junački su ovaj skandal otćutali opozicioni poslanici. Ne znam je li se između pisanja i objavljivanja ove kolumne koji oglasio, ali to neće pokriti kolektivnu sramotu. Ni sakriti istinu da su Milka Tadić-Mijović i Milena Perović-Korać više učinile za Crnu Goru nego cijeli ovaj parlamentarni saziv. Da ne pominjem one ranije, iako bih možda tamo našla razloge ćutanja o ovakvoj presudi.
Bonus video:
