Zlo oko nas dublje je od politike, rekao je kapetan Baldo grupi komunista koji su njegovu palaču koristili za sastanke. Kapetan Baldo jedan je od svetih likova jugoslovenskog filma, gradski gospar iz “Okupacije u 26 slika” kojeg ustaše ubijaju po odluci scenariste Kovača. Onog istog Mirka Kovača kojem je Danilo Kiš posvetio prvo poglavlje romana Grobnica za Borisa Davidoviča u kom se pojavljuje stanoviti Mikša, krojački kalfa i nasilnik vrlo vješt sa iglom, nožem i kojekakvim oruđima. Taj Mikša je pred očima čitalaca odrao živog tvora a Kiš je rijedak pisac našeg jezika koji je mogao da izdrži takvu scenu kao postojan svjedok.
…proturi zarđalu žicu kroz nozdrve tvora, veza mu šape i obesi životinju o dovratak. Smrad užasan. Prvo napravi jedan rez oko grla, kao grimizna ogrlica, zatim još dva druga u samom korenu šapa. Zagulivši kožu oko vrata, zaseče za prste još dva proreza, nalik na rupice za dugmad. (GBD, Nož sa drškom od ružinog drveta, strana 10, BIGZ, 1995)
Dana neznanog minule sedmice neki Mikša iz komšiluka odrao je psa u Herceg Novom. Slučaj je prijavljen policiji na osnovu izjava ljudi koji su vidjeli psa odrubljene glave i čapru obješenu da se cijedi. Desetak dana ranije neko je zapalio psa u okolini Podgorice. Životinja je najprije bila vezana lancem, zatim su je polili benzinom i posmatrali kako gori. Neki novinarski izvori kažu da je ta pseća lomača djelo maloljetnika. Ipak, dranje psa, poput onog iz Herceg Novog, zahtijeva vještinu koja se razvija s godinama i iskustvom. Dranje životinje je zanat koji se kao i svaki drugi uči na greškama - ko zna koliko je stvorenja taj odrao prije nego je riješio da se pohvali svojim umijećem na tvrđavi Španjola, odakle su tragovi uklonjeni prije nego je policija mrdnula. Je li moguće da je krvnik primijetio komešanje na Fejsbuku i sam uklonio dokaze? Moguće. Taj što dere pse vrlo vjerovatno ima Fejsbuk i poznaju ga mnogi u Herceg Novom.
Porijeklom iz Herceg Novog bio je glumac Zvonko Lepetić poznat i po ulozi koljača iz “Okupacije u 26 slika”. Stari majstor je iznio lik patološkog ubice kao skrušenog katolika, regularnog malograđanina iz kraja, onog koji do ratnog ludila nije pokazao spremnost da podvikne a kamoli vadi oči. Rijetko je ko kao Lepetić u ulozi Gavrana prikazao banalnost zla. Čak je postala klasična ta dijagnoza ratnih dželata kao mirnih ljudi iz komšiluka. Kako god bilo, počeli su bolesnici da se bude, evo ih svako malo sa životinjskom žrtvom, širom Crne Gore, što nas dovodi do novog opšteg mjesta: istorija je puna serijskih ubica koje su patološki put počele iživljavanjem nad psima i mačkama.
Amerikanka Brenda Spenser, na primjer, poznata po ubistvu djece, kad je sama bila dijete zakivala je mačiće. “Bostonski davitelj” Albert de Salvo zatvarao je pse i mačke u kutije i ubijao ih strijelama. Prije nego je ubio majku i još osam žena, Edmund Kemper je klao mačke, dekapitirao ih i izlagao glave na stubovima. I tako dalje, to su makar poznati psihijatrijski obrasci - oko nas stasavaju ljudi koji su tempirane bombe i ne valja da ostanu NN lica. Crnogorska policija ne smije da istrage zločina nad životinjom smatra gubljenjem vremena, naprotiv, reakcija bi morala biti munjevita. Nikako ne zanemariti duh vremena - novi i novi snimci ISIL-a idealni su da raspire bolesnu maštu, regrutuju nečiju fantaziju i navedu je ka akciji.
Kad sam bio mali, sredinom osamdesetih, bio je u Baru momak koji se proslavio klanjem mačaka. Pričalo se da uhvati skotnu mačku i napravi joj carski rez. Takvi likovi su vjesnici velikog zla koje dolazi, što se nekoliko godina kasnije i potvrdilo. Ne želim na osnovu par primjera da predviđam smak svijeta ili novi balkanski rat, ali suviše dobro pamtim prethodni da bih bio spokojan. Zasad je samo jedan čovjek u Crnoj Gori osuđen za zlostavljanje životinje, a zakon ovlaš tretira zločin, pa su ritualna mučenja, klanja i davljenja kažnjiva sa nekoliko hiljada eura.
Znao sam dobrog psa koji je prije nekoliko dana ubijen u Podgorici kod gradskog stadiona - i znam koliko je pitom i lijep bio. Dao sam mu jednom viršle, moram da kažem, strpljivo je čekao da odvojim najlon i jeo je bez halapljivosti svojstvene gladnom uličaru. Taj pas kom nisam znao ime bio je boje pogače, sa namreškanom kožom i ranom na grudima, ali najbolje pamtim njegove kretnje. Bila je to neka vrsta psećeg kasa za koji su sposobne samo rase sa velikim šapama i elastičnim zglobovima. Svjedoci tvrde da je izdahnuo vezan, nakon iživljavanja grupe mladića.
A Mikša iz Grobnice za Borisa Davidoviča? Pa, on na kraju ubija ljudsko biće, Poljakinju Hanu Kšiževsku, ubada je istim nožem sa drškom od ružinog drveta kojim je drao životinje. I zaista, postoji li čovjek koji ne razumije put noža koji sa vezanog psa pređe na čovjeka.
Bonus video:
