Kada su prije nekoliko godina lokalne vlasti londonske opštine Barnet dobile nalog od centralne vlasti da, kako znaju i umiju, uštede 104 miliona funti, odlučili su da, između ostalog, zatvore šest od dvanaest biblioteka u toj opštini. Tom prilikom su građani, držeći se za ruke, oformili živi zid oko svojih biblioteka. Njihovu peticiju potpisalo je preko 12,000 ljudi, a proteste podržali pisci Filip Pulman, Alan Benet i Zejdi Smit, i muzičar Nik Kejv. Aktivisti su na kraju i tužili lokalne vlasti Visokom sudu. Tužbu su, nažalost, izgubili i ostali su bez šest voljenih biblioteka.
Širom neo-liberalnog svijeta, prve žrtve štednje su ustanove koje ne donose bukvalni i odmah mjerljivi profit. Međutim, lokalne vlasti u Barnetu dobro su razumjele šta duguju svojim građanima, pa su, istina mali, dio ušteđenog novca preusmjerili na obnavljanje jedne od biblioteka koja je preživjela čistku i pretvorili je u moderni kulturni centar.
Za nekoliko desetina godina, biće sve manje Londonaca koji će se sjećati šest barnetskih biblioteka. Ipak, ko god da dođe na vlast i kakva god kriza da ih zadesi, sasvim je izvjesno da London neće preko noći postati grad bez biblioteka, muzeja i parkova, besplatnih i dostupnih svima. To je zato što je London u državi koja je starija od trenutne vlasti i njenih, često diskutabilnih, mjera štednje. I građani su stariji od trenutne vlasti, čak i kad nisu, čak i kad su u stvari osnovci ili srednjoškolci.
Za ono što Londoncima njihov grad garantuje, Barani ovih dana moraju da se bore, uz lični i profesionalni rizik, ponižavajuća legitimisanja, privođenja i grubo ophođenje policije. Ne postoji nijedna institucija na koju Barani mogu da računaju da zaštiti njihovo ustavom zagarantovano pravo na zelene površine, na školsko dvorište, na legalnu gradnju u svom gradu, pravo da mirno i slobodno svoj protest izraze, a da im se ne prijeti sa lažnih Fejsbuk profila, pravo da ih novinari u tom naporu podrže, a da im vlast zauzvrat ne kopa bestidno po porodičnom životu. To je zato što je Bar u državi koja ne samo da nije starija od partije, nego jedino i postoji za potrebe partije.
Kada bi ljudi koji (u teoriji) samo privremeno i voljom građana obavljaju javne funkcije vjerovali da su institucije tu da ih nadžive, možda bi na sekund zastali pred svojom savjesti i možda ne bi tako lako i samouvjereno kršili zakon. Ali kad znate da sve što imate traje koliko i partija na vlasti, za vas ne postoji ni prošlost, pred kojom biste se stidjeli, ni budućnost, za koju biste nešto stvarali. Svaki dan vam se čini kao poslednja prilika da se u unutrašnji džep sakoa utrpa još koja novčanica, pa i po cijenu da podmuklo, kradom, u cik zore, posječete 90 stabala starih skoro vijek, ili, kao prije desetak godina, maslinjak pored škole Blažo Jokov Orlandić.
Ono što, ipak, nisu mogli da predvide jesu stotine građana, koji se uporno, sa nepokolebljivom uvjerenošću u ispravnost toga što rade, mjesecima hrabro bore za svoj park. Čuvaju stražu ispred gradilišta, pišu peticije, podnose prijave, mirno šetaju i okupljaju se ispred Opštine svake nedelje u isto vrijeme. Nastaviće to da rade i pridružiće im se sve više građana, jer je pravda na njihovoj strani.
Od sada, vlasti mogu da očekuju ovakvu reakciju na svako, pa i najmanje kršenje zakona i postupanje protiv interesa svih građana. Snaga koja se sada pokrenula i kojoj nema zaustavljanja, malo po malo će podrivati temelje jednog pokvarenog, nepoštenog sistema, sve dok se on, jednom za svagda, ne uruši poput nedovršene višespratnice na barskoj obali.
Prema proročanstvu, baš u tom veličanstvenom trenutku, predsjednik opštine Bar konačno će doći do poslednje stranice Sto godina samoće, lektire koja je stajala između njega i luče A, i tada će mu se, kao Markesovom Aurelianu Buendiji u gradu ogledala, ukazati da je jednom stogodišnjem partijskom plemenu – došao kraj.
Maša Vujović, Baranka na doktorskim studijama na University College of London
Bonus video:
