Ovi dani su savršena prilika za lekcije iz medijske pismenosti. Jedna jednostavna vježba bi bila da učenici sa olovkom u ruci odgledaju dvije informativne emisije, recimo komercijalne Vijesti i javni servis RTCG. Uz zgodnu okolnost da se emituju u različitim terminima, učenici bi zapisivali vijesti koje su obilježile taj dan, njihov raspored i trajanje.
U ovom trenutku presudan značaj imaju dva događaja: slučaj Atlas banke uz aferu „Koverat“ i sječa borova u školskom dvorištu u Baru. Prvu je „zavrtio“ kontroverzni dojučerašnji moćnik, a druga je primjer lokalne građanske inicijative. Iako afere Atlas i „Koverta“ otvaraju svojevrsnu društvenu i političku provaliju i daju kontekst brojnim, po državu i građane štetnim ekonomskim i političkim potezima, barski borovi izazivaju daleko snažniju emotivnu reakciju. Afere spajaju i putevi komuniciranja društvenim mrežama i snimcima koji se dijele. Na dijaboličan način ih spaja i vizija „razvoja“ po mjeri naših kontroverznih (političkih) moćnika: školstvo i građani satjerani u mišju rupu, investitorski urbanizam, budvanizacija i preuzimanje vrijednih resursa.
U slučaju komercijalnog medija dobar dio dnevnika „jedu“ afere. U slučaju javnog servisa afere se tek uzgredno pominju ili čak prećutkuju, iako se tiču samog vrha države. Reklamiraju se razne vladine politike, turizam cvjeta i otvaraju se skijališta, zla se događaju drugdje u svijetu. Uz najljepše „pokrivalice“ zemlje u kojoj je „nebo najplavlje“, sve je pikantno posuto identiteskim začinima. Otvaraju se pogavlja čije se zatvaranje nikad ne pominje, a uređivanje tržišta kozmetike je daleko značajnije od utjerivanja milionskih poreskih dugova. U jeku Atlas-skandala, Dnevnik javnog servisa počinje viješću o ukidanju optužbi za šverc duvana u Italiji, nakon osamnaest godina procesa.
Pametnome dosta - „naši“ su uvijek „vitezovi bez mane i straha“, a sud će to kad-tad potvrditi.
Naravno, ni jedna od ove dvije medijske „slike’“ nije vjerodostojan otisak empirijske stvarnosti, a vrlo je izvjesno da će u jednom slučaju učenici steći (pogrešan) utisak da žive „u najgorem“, a u drugom „u najboljem od svih mogućih svjetova“. Lako će shvatiti i kako pitanja vlasništva i kontrole nad medijima određuju izbor sadržaja. Naravno, kao digitalni urođenici, neće biti oduševljeni ni zadatkom ni iskazanim uredničkim „lukavstvima“, jer su im vjetrovi interneta, i bez televizijskog dnevnika, već donijeli ono što ih zanima.
Mlade neće posebno iznenaditi ni video-snimci koruptivnih radnji, jer privatnost i sloboda na koju smo navikli odavno ne postoje. Nakon što je tehnologija omogućila masovno prikupljanje podataka, globalni fenomen je sišao na individualni plan. Tako nije rijetkost da vam poneko pusti snimak razgovora sa „prijateljem“ koji vas žestoko „pljuje“. Nedavno smo upozoravali djecu da na svojim profilima za svaki slučaj objavljuju fotografije za koje im ne bi smetalo da budu objavljene na naslovnici dnevnih novina. Danas isti zahtjev može važiti za sve što radimo ili govorimo. Uostalom, ovdje su se neki svojevremeno „proslavili“ besprizornim snimcima i montažama, a posljedice sada već možemo osjetiti svi.
Za razliku od prljave afere „velikih“, na drugoj strani mladi ljudi, ti digitalni urođenici, postaju inicijalna kapisla građanskog otpora zbog sječe borova u školskom dvorištu. Pobunjeni Barani su sad poput najviših klasova na žitnom polju. Zato je akcija nadležnih nemilosrdna i jeziva, kao ona kad je miletski tiranin Trazibul odsijecao u polju sve najviše klasove, a u državi sve one koji se uzdignu.
Pitanje je samo šta tjera državu, čiji je javni servis vulgrano usijan od „identiteta“, da baš taj identitet nastoji da sasječe i poništi? Zar slobodarstvo i nepristajanje na teror, zar pobuna i hrabrost nisu sama suština identitetskih storija koje nam se mjesecima serviraju? Zar se crnogorski multikulturalizam upravo ne demonstrira kod barskih krugova? Izvjesno je da problemi koji prijete da temeljno uzdrmaju crnogorski bankarski sektor pa i cijelu državu sada jasno otkrivaju i zašto su bile potrebne onolike „doze“ identiteta, božićni ustanci, nežive lekcije i žive istine u kratkom vremenu. Zato je pravo pitanje, čiji je servis javni servis? U vremenu globalne, transnacionalne i komercijalnih televizija, koncept javnog servisa postaje upitan čak i za njegove rodonačelnike Britance. U pitanju je hladnoratovsko nasljeđe, koje se u našim uslovima koristi za najneobjektivnije obavještavanje, a građani su natjerani da svojim novcem zapravo plaćaju reprodukciju vlasti. Jedino tako može doći do paradoksalnog obrta da se komercijalni servis kod nas više ponaša kao javni, nego onaj koji se finansira novcem svih građana. Jedino tako može doći do paradosa da se jugoslovenskom jednopartijskom sistemu štitilo pravo novinara da ne otkriva izvor, a da se u današnjem crnogorskom višepartizmu predlaže zakon koji novinare na to treba da prisili.
Sva je prilika i da „kaznena ekspedicija i strijeljanje“ barskih borova ima svoju mračnu pozadinu. Jer šta ako se pokaže da građani imaju volje, znanja i snage ne samo za participativnu kulturu već i za participativnu demokratiju? Da mogu više od dijeljenja zabave i da polako shvataju da u pitanjima presudnim za njihovu zemlju ne dobijaju pravo da učestvuju, a plaćaju da nikad ne dođe do promjena?
Zato vlast neće odustati od gradnje vrtića uprkos svim standardima vezanim i za srednje škole i za vrtiće. Dok se drmaju ekonomski temelji i isplivavaju neznanje, korupcija i organizovani kriminal, dok se ogoljuju bahatost velikih i strah malih, barski borovi moraju pasti. Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
