Drvoliki živalj, nad kojim je u Baru nedavno učinjen masakr od strane gradskih vlasti, dio je brojnih žrtava koje padaju već decenijama oko nas, u Crnoj Gori. I u onim djelovima planete gdje je mala cijena života.
Drveće je tihi, strpljivi, prastari živalj koji je stvorio prirodu pogodnu za nas, ljude. Kada bismo nadišli sebičnost i antropocentričnost i razmislili prije sječe svakog drveta, imalo bi smisla da zaključimo da se ljudi, često, prema drveću ponašaju kao nasilnici koji ubiju domaćina da bi mu oteli kuću. Sječa barskih čempresa ima brojne konotacije.
Prvo, političku. Sve bezobzirniji odnos vlasti prema prostoru, prema građanima, prema javnom interesu i pravu na slobodu odlučivanja. Takvih primjera je mnogo sa očiglednom geometrijskom progresijom poslednjih desetak godina. Istrajavanje na brojnim poduhvatima štetnim po gradove, prostor, građane, životnu sredinu, državni budžet (Buljarica, petlja na Rasu, male HE, već zaboravljena Dragišnica, Beran Selo, UP kasarna Morača...) Ova vlast je, sudeći po tome, ušla u terminalnu fazu.
Drugo, urbanističku. Svjedoci smo da se u svim, bez izuzetka, gradovima Crne Gore zatire urbana memorija. Dešava se nešto kao programirana i planirana urbana amnezija. Gradovi se, neminovno, mijenjaju. Te promjene su dio kontinuiteta života grada. Kao što se nastavljaju generacije u nekoj porodici, nekoj zajednici. Nasilno, ili pohlepno, ili neuko (ili od svega toga po nešto) mijenjanje svojstva nekog prostora, dijela grada, urbanih toponima i dr. dovodi do otuđenosti i prostora i ljudi. Do paralize u prostoru.
Treće, kulturološku. Svaki prostor grada je i brevijar kulturnih obrazaca, koncepata, događaja... Prostor koji nasleđujemo nam pripada u mjeri koliko ga poznajemo, čuvamo, unapređujemo. Ako takav odnos izostane, mi smo, svaki građanin, nesavjesni stanovnici svojih gradova. Događaj u Baru, kao najnoviji, po nasilju, licemjerju i gluposti, udara u samu srž kulturnih obrazaca koji nas povezuju sa sopstvenom i kulturom Evrope. Iz koje nas, zapravo, takvom politikom ispisuju sve brže. Dokazi da je odnos prema prirodi, prema drveću, neodvojivi i duboki dio kulture Evrope, kao i našeg naroda, postoje. U književnosti, predanjima, vjerovanjima, likovnom stvaralaštvu... Mnogi narodi neko drveće izdvajaju kao sveto, mnogom pripisuju ljekovita i zaštitna svojstva. Ljubitelji Tolkinove epske fantazije (Dž. R. R. Tolkin, 1892-1973), nadam se da ih ima mnogo u Crnoj Gori, dobro znaju kako je ovaj veliki i samosvojni književnik opisao Ente, drvolike humanoide. Sigurna sam da je među građanima koji su branili barske čemprese, i prirodu uopšte, mnogo onih koji su čitali Tolkina. Da li ih uopšte ima među onima koji lako prelomiše odluku da se drveće posiječe, valjalo bi utvrditi.
Na mnogo slika Nikole Gvozdenovića Gvozda srijećemo muške i ženske likove čvorovatih ruku i nogu, naborane kože kao da je kora drveta. Većina likova na Gvozdovim slikama kao da su ljudi drače, masline, loze, cerovi, izrasli iz crmničkog tla. Koliko je tek pjesama u kojima se sa drvećem razgovara, savjetuje, upoređuje. Poželimo li nekome dobro zdravlje, reći ćemo da bude zdrav kao drijen. Jak kao hrast, vitak kao čempres, tanana kao breza. Nijesu slična poređenja nastala slučajno. Dugo ljudi i drveće žive zajedno. Osim utilitarnog svojstva drveća ljudi su i mnogo šta drugo znali o njemu. I na dobrobit koristili ta znanja i te istinske društvene veze, između drveća i ljudi. Dok nije počela osionost i neuki zaborav.
Prije četrdeset i nekoliko godina, 1977, u Podgorici (tada Titogradu), na inicijativu dvoje arhitekata, i jednog inžinjera hortikulture donesena je opštinska odluka o načinu procjene vrijednosti urbanog zelenila koje se uklanja zbog potreba urbanizacije. Odlukom su definisani principi i postupak procjene. Tada je, prvi put u Podgoricu (Titograd) dopremljena mašina za presađivanje odraslog drveća. Na nekoliko lokaliteta u gradu, formirane su nove zelene površine, kombinacija presađenih odraslih stabala i novih (ispred Tehničkih fakulteta, OŠ Sutjeska i dr.). Uvjerena sam da pomenuta odluka nije prestala da važi, ali je napuštena odavno. Šta bi bilo da je procjena vrijednosti urbanog zelenila ugrađena u urbanistički plan kojim je predviđeno uklanjanje barskih čempresa? Primjenom valjane planerske metodologije, lokacija za vrtić bi određena drugdje.
Prije pola godine došla sam do divne knjige Tajni život drveća, njemačkog šumarskog inženjera Petera Volebena (Peter Wohlleben, Laguna,Beograd, 2017). Kada kažemo carstvo biljaka, rijetko pomislimo na svjesnost biljaka, na mogućnost opštenja koja je uporediva sa jezikom, na pamćenje. Peter Voleben, u pomenutoj knjizi, u 36 poglavlja nam priča o svojstvima drveća i njegovom značaju. Autor se u ovoj knjizi bavi šumama i šumskim ekosistemima. Urbano zelenilo funkcioniše na drugi način. Ono je zaista dio naše socijalne zajednice, ne samo dio našeg urbanog prostora. Jedan od primjera je odgovor građana na aroganciju, glupost i nasilje vlasti iskazanu kroz sječu čempresa i rušenje školskog amfiteatra. Barska zajednica građana i drveća je napadnuta od strane orka. A da nadležni iz gradske uprave pročitaju Tolkinovog Gospodara prstenova, saznali bi kako se ta priča završava.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
Bonus video:
