Pod izgovorom da se radi o reformama i usaglašavanju sa evropskim pravom, nastavlja se postepeno i čini se nepravedno razvlašćivanje sudova. Teško je drugačije shvatiti aktuelni prijedlog izmjena i dopuna Zakona o vanparničnom postupku, prema kojima se dio nadležnosti osnovnih sudova prenosi na notare. Autori zakonskih izmjena su organi izvršne vlasti uz stručnu pomoć stranih "eksperata", kako se često gosti, u ovakvim slučajevima, prikazuju. Već na prvi pogled, može se uvidjeti da se predloženim novinama nekritički sugerišu i nameću tuđa pravna iskustva i istovremeno zapostavljaju domaća pamet i povrh svega crnogorska pravna tradicija u ovim sudskim poslovima.
Ko iole prati stanje u sudovima, zna da se vanparnični poslovi u sudovima izvršavaju ažurno i uspješno, tako da je zaista neuvjerljiva argumentacija o razvlašćivanju sudova u ovoj oblasti. Krajnja posljedica tog nametljivog približavanja Evropi i ne htijući je protežiranje izvršne vlasti koja preko notara, javnih izvršitelja i ko zna kojih budućih tijela, preuzima prerogative ustavno nezavisnog sudstva. Uglavnom, i ranije i sadašnje "rasterećenje" sudova, kako se često tumače i pravdaju zakonske izmjene, proizilaze bez podrobnije analize dosadašnjeg rada sudova na predmetima i poslovima, koji im se izuzimaju.
Pretenciozno je dakle, da organi izvršne vlasti i strani savjetnici, uz sve poštovanje i najbolje namjere, tako olako oduzimaju sudu nadležnost, a da nemaju praktičnih iskustava u radu baš na takvim poslovima i predmetima. Da se osim stručnih konsultacija, malo dublje "zaronilo" u pojedine oblasti i prostudirala statistika, onda bi istina bila drugačija: sudovi su, naime, na opšte zadovoljstvo građana i stranaka, veoma ažurno i uspješno izvršavali poslove ovjera isprava, punomoćja i ugovora o prometu nepokretnosti, kao što i sada uspješno vode ostavinske rasprave sačinjavaju i čuvaju testamente, kao i druge poslove u vanparničnom postupku. Dosadašnja iskustva u predstavkama i pritužbama građjana, potvrđuju da nije bilo važnih zamjerki u vezi rada suda na ovim poslovima, a niti su ovi predmeti za sudove predstavljali problem da bi ih bilo nužno "rasteretiti". S obzirom da iz zvaničnih izjava iz sudova nije bilo zapomaganja za izuzimanje ovih predmeta, time su još neuvjerljiviji stručni razlozi za njihovo razvlašćivanje (ko iole prati stanje u sudovima zna da su parnični i krivični predmeti bitna obaveza za “rasterećenje”).
Dakle, Zakon o vanparničnom postupku, kao što mu i samo ime kaže,propisuje pravila postupka na sudu u kojem stranke nisu u sporu i po sudskoj statistici smatraju se lakšim predmetima. Po ovim pravilima vrše se ovjere, ostavinske rasprave, proglašenje umrlim, oduzimanje poslovne sposobnosti, sastavljaju i čuvaju testamenti, zatim sporazumjevaju se građani o imovinskim pitanjima u porodici itd. Pogotovo je tradicionalno povjerenje u ostavinske postupke, sastavljanje i čuvanje testamenata u sudskoj arhivi, pa zaista izaziva čuđenje pravnih i praktičnih razloga za izuzimanje ovih odgovornih poslova sudu. Najzad, nije nevažno reći i to da na vanparničnim predmetima rade mlade sudije i time stiču nužno i korisno iskustvo za suđenje u složenim parničnim i drugim težim predmetima u sudu.
Uglavnom, konkretne primjedbe na tekući proces "razvlašćivanja" sudova tražile bi više vremena i prostora s obzirom na već stečena negativna iskustva. Naročito u praktičnom dijelu i nužnoj saradnji na poslovima koje su već preuzeli notari i javni izvršitelji. Radi se o dislociranim službama izvan zgrade suda, a isprepletena nadležnost između njih i sudova, doprinosi konfuziji ne samo u tumačenju nadležnosti, već i u poslovima zastupanja, kod prilaganja podnesaka, isprava i spisa, postupanje po pravnim lijekovima itd. Sve to doprinosi "puteštviju" službenih spisa od službe do službe, od zgrade do zgrade, od mjesta do mjesta i očito odmaže efikasnosti postupka. A, do sada sve je to bilo na u istoj zgradi suda i time spisi i sva dokumentacija na domaku strankama i sudijama koji sude u predmetima.
"Sudovi, kakvi su takvi su, više vjerujem sudskom pečatu nego ostalim", sa razočarenjem je nedavno ispred zgrade suda u Kotoru negodovao starac kada su ga vratili u namjeri da ovjeri pisano punomoćje, upućujući ga notaru. Ovo je samo jedna od istina i ilustracija koja u ovim i sličnim prilikama svjedoči o ukorijenjenom povjerenju običnog čovjeka u sudove i sudsku zaštitu, uz sve mane i prigovore na sadašnje stanje u sudovima. Suvišno je u ovom kontekstu spominjati misli Valtazara Bogišića i ostalih koji su u granicama mogućnosti doprinosili afirmaciji sudske vlasti. Nije to nostalgija, već nužni izraz samopoštovanja prema državi i njenoj pravnoj tradiciji, a isto tako i dug prema generacijama koje su znanjem i isustvom ostavile traga u ovaj pravnoj oblasti.
Izgrađivanje pravosuđa nesumnjivo da je istorijski proces i da su nam korisna tuđa iskustva osobito u oblasti građanskih prava i sloboda u prevazilaženju ranijih ideoloških zaostataka. Međutim, u poplavi tzv. "reformi", mislim da dijelim mišljenje mnogih kolega praktičara, da se sa više odgovornosti mora voditi računa o ustavnoj nezavisnosti sudova i zaštiti od njihovog unižavanja. I koliko toliko da se sačuva tradicija na onim poslovima koji su uspješni, kao što su dosadašnji vanparnični poslovi, zbog čega Crna Gora neće biti manje evropska.
Bonus video:
