Odavno diplomce nije čekala ovako turobna budućnost. Od Kanade, u kojoj je petina mladih ljudi nezaposlena, do Grčke i Španije, u kojima više od 53 odsto nema posao, govori se o „izgubljenim generacijama”.
Očekivane stope ekonomskog rasta ne obećavaju promjene nabolje. Čak i Mario Dragi, glavni bankar eurozone - u kojoj je četvrtina mladih ljudi na birou - priznaje da će nezaposlenost u tim ključnim godinama ostaviti „doživotne posljedice”.
Uprkos tome, nema velikih studentskih demonstracija. Malobrojni protesti, kakav je bio „Okupiraj Volstrit”, završili su se neuspjehom, izgubljeni u tvitovanju i lajkovanju. Šta je uspavalo buntovne umove? Čime su anestezirani?
Vjerovatno najveće iznenađenje predstavlja ravnodušnost koja je zavladala među studentima društvenih i humanističkih nauka, na fakultetima koji su važili za kolijevke subverzivnih ideja i pokreta. Njihova nezainteresovanost za velike promjene i sumnjičavost prema pokretačkim idejama vezana je u velikoj mjeri za misao jednog čovjeka - Žaka Deride.
Opojni Derida
Nijedan mislilac u 20. vijeku nije uticao na toliko veliki broj naučnih disciplina i umnih ljudi kao ovaj harizmatični Francuz. Mnogi Deridino djelo doživljavaju kao „kraj filozofije”, vrhunac intelektualnog razvoja čovječanstva.
Na univerzitetima širom svijeta „čitanje Deride” je postalo obred prelaza u „pravu” intelektualnu elitu. Mada, teško je neinficiranima objasniti zavodljivost filozofa koji je svoju najveću ideju opisao riječima: „Dekonstrukcija, ako takva stvar uopšte postoji, zauzima mjesto iskustva nemogućeg”.
Deridina strategija tumačenja tekstova, dekonstrukcija, stavila je naglasak na pronalaženje kontradikcija, predrasuda i nedosljednosti. Vremenom se, tvrde kritičari, pretvorila u destrukciju - opsesivno rastakanje svih velikih ideja i diskvalifikovanje njihovih autora.
Iako predstavljena kao izraz intelektualne pobune protiv starih, „okoštalih” teorija i učenja, opojna misao Deridinih postmodernističkih sljedbenika postala je potmuli neprijatelj svakog drugog bunta. Njihov uticaj se često navodi kao jedan od glavnih razloga zašto se stiče utisak da više nema ljevice.
Dok su „dvorski” filozofi i politikolozi, zajedno sa ekonomistima iz „čikaške škole”, razvijali skup ideja na kome se temelji poredak koji već četvrt vijeka upravlja našim životima, Deridini obožavaoci na ljevici su se zabavljali, dokazujući da su sve velike ideje besmislene i šuplje.
Ne čudi da apologete neoliberalizma više ne oklijevaju da priznaju su im deridijanci, nekada najveći neprijatelji - postali saveznici.
Samoisključivanje intelektualaca
Američki konzervativci su osamdesetih izgubili ideološku bitku na univerzitetima, ali se ubrzo ispostavilo da su dobili veliki rat. Opčinjeni „teorijom” i opskurnim žargonom, skeptični i cinični postmodernisti i njihovi studenti ostali su izolovani i nerazumljivi, ne samo nevoljni već i nesposobni da se uključe u važne društvene rasprave u vremenu uspona tačerizma i reganomike.
Ideologija koja favorizuje interese privilegovane elite, „jedan odsto” superbogatih i njihove minjone, trijumfovala je bez pomena vrijednog otpora.
Noam Čomski tvrdi da su postmodernisti doprinijeli samoisključivanju intelektualaca ne samo iz važnih političkih borbi već iz stvarnosti. U buntovne mlade mozgove se uselio nihilizam, vjerovanja da ništa nema vrijednost i shvatanje da je sve toliko relativno da više ništa nije važno.
Piter Lenon, kolumnista „Gardijana”, napisao je da „korišćenjem Deridine logike možemo dekonstruisati ’Majn kampf’ i otkriti da je (Adolf Hitler) bio u sukobu sa antisemitizmom”.
Za Deridu i, navodno pogrešno, razumijevanje njegovog opusa vezuju se i dvije glavne opsesije današnjih aktivista - politička korektnost i „politike identiteta”, koje su fokusirane na položaj manjina ugroženih od strane većine - muškaraca, nacionalista, fundamentalista... - čiji je identitet predstavljen kao zloćudan, dominantan i nedostojan poštovanja. Viktimizacija i demonizacija postale su tako glavne odrednice aktivizma.
Identitet umjesto promjena
I angažovani studenti danas uglavnom govore jezikom identiteta, a ne jezikom promjena. Postali su opsjednuti prepoznavanjem i priznavanjem različitosti, što je stvorilo nove antagonizme i dovelo do umnožavanja ratišta na kojima se vode političke bitke.
Isticanje „drugosti” i nabrajanje nepravdi zamijenilo je potragu za sličnostima i vezama između grupa i pojedinaca.
Dekonstrukcija i politike identiteta su stigle i na univerzitete u Srbiji i začarale mnoge briljantne mlade umove. I ovdje su oni koji su željeli da budu angažovani izabrali predvidive ciljeve.
Pokreću ih, na primjer, činjenice da je život majki Srebrenice ispunjen neizmernim bolom, da nije lako bit gej Rom u Zemunu ili lezbijka na Vračaru.
Nažalost, i naši akademci su uglavnom postali ravnodušni prema mukama politički nekorektnih, ali izuzetno brojnih žrtava tržišnog fundamentalizma. Parada ponosa je postala važnije pitanje od stalno rastućeg broja ljudi koji kopaju po kontejnerima.
Na protestima 1968. godine beogradski studenti su uzvikivali „Radnici-studenti!” i „Mi smo sinovi radnog naroda”. Nažalost, danas u istim klupama glavnu riječ imaju buntovnici koji se upinju da dokažu da nemaju ništa s radnim narodom.
Njima je nezamislivo da budu na istim barikadama s poniženim ljudima koji su možda homofobični, vjerovatno slušaju Acu Lukasa, smiju se rasističkim vicevima o Ciganima i sigurno ne bi razumjeli Deridu i Bodrijara.
Inkarnacija Ilije Čvorovića
Problem nije samo u ovim mladim, politički korektnim elitistima koji vjeruju da su nezaposleni moler iz Batajnice i otpušteni stolar iz Svrljiga zaslužili da žive u bijedi. Veliki dio ljevičarskog aktivizma se sveo na nevladine organizacije koje djeluju kao policija stavova i misli - postmoderna, ljepše obučena, ali podjednako neumorna inkarnacija Ilije Čvorovića.
„Kada bi se sjutra digle snage revolucije, ’ljevičari’ bi prvo provjerili da li se sastoje od ’pravih’ identitetskih grupa. Ako sastav nije zadovoljavajući, otkazali bi revoluciju. Ne bi im bilo važno to što bi koristila svima, što bi učinila život podnošljivijim za sve one koji su marginalizovani”, piše profesor Majkl Rektenvald s Njujorškog univerziteta.
Mladi buntovnici su prinuđeni da biraju između dvije krajnosti. Na jednoj su ostrašćene identitetske bitke koje se završavaju ili malom pobjedom ili povlačenjem u elitističke lagume prožete samosažaljenjem i prezirom prema „neprosvećenoj masi”.
Drugu oličavaju ekstremno desničarski, uglavnom fundamentalistički pokreti - jedini koji pokušavaju da „promijene svijet”.
Ovako veliko siromaštvo pokretačkih vizija je u bolnom neskladu sa očekivanjima mladih ljudi kojima je ukradena budućnost. Nažalost, ono određuje moguće domete svakog, pa i studentskog bunta.
Rijetki protesti, prožeti mješavinom rezignacije i besa, ostaće način da se isprazne nagomilane frustracije i dođe do malo konzumerskog zadovoljenja - prilika da iz razbijenog izloga iznesu nove patike, pametni telefon ili nekoliko firmiranih krpica.
Ponižena i oklevetana, ućutkana većina je razumjela da se za veće ciljeve danas ne vrijedi boriti.
(Politika)
Bonus video:
