NEKO DRUGI

Nemirni antiamerikanac

Omiljena Lagumdžijina strategija kod ”prezentovanja” svoje ”pameti” širokim narodnim masama jest ukazivanje na svoje (solidno) poznavanje engleskog jezika i potenciranje činjenice da se obrazovao (i) u Americi
218 pregleda 2 komentar(a)
Zlatko Lagumdžija, Foto: Beta/AP
Zlatko Lagumdžija, Foto: Beta/AP
Ažurirano: 26.09.2014. 09:19h

Za studente koji uče samo neposredno pred ispit obično se kaže da su kampanjci. Šteta što se tako dobar izraz ukorijenio u pedagoškom, a ne u političkom žargonu. Jer političare bismo zapravo, uz sve ostale dihotomije, mogli da podijelimo na one koji se u predizbornim kampanjama snalaze dobro te na one koji se u predizbornim kampanjama snalaze loše. U regionalnom okviru, najbolji primjer za prve je aktuelni premijer Republike Srbije i predsjednik Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić.

Za njega analitičari kažu da najbolje ”pliva” upravo u predizbornim kontekstima te da se zato trudi da mogućnost nekih izbora uvijek visi u zraku: vanrednih republičkih, pokrajinskih, ako ništa, pojedinih opštinskih. Svaka prilika za kampanjsko ”spinovanje”, za efektan obračun sa političkim protivnicima - dobro dođe. Ako bismo, međutim, tražili paradigmu političara koji se u predizborno vrijeme ama baš nikako ne snalazi, najbolje i najuputnije je pokucati na jedna sarajevska vrata, vrata aktuelnog ministra inostranih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednika Socijaldemokratske partije BiH Zlatka Lagumdžije.

Lagumdžija je u predizbornim kampanjama po pravilu svadljiv i nervozan te lažno samouvjeren, što je često tek drugo ime za nervozu. Ovogodišnja predizborna kampanja to je već nekoliko puta zgodno pokazala. Prokomentarišimo najprije Lagumdžijin mostarski ”ispad” na adresu aktuelnog člana Predsjedništva BiH i takmaca Lagumdžijinom pulenu Hadžiomeroviću: ”Bakir Izetbegović priča o otvaranju 100.000 novih radnih mjesta. Čovjek će nastaviti da ‘lupa’ cifre i zaista ovo prestaje da ima sportski karakter.

Ja o tome neću obećati ništa, iako sam zvanično pametniji bar dva puta od Izetbegovića”. Pokušavajući da se ruga Izetbegoviću, Lagumdžija zapravo puca u vlastitu nogu. A stvar je zapravo smiješna, skoro vicoidna, kao kad bi neko rekao: Ne treba čovjek samog sebe da hvali niti da ističe svoju različitost i superiornost u bilo čemu, ja to, recimo, nikada ne radim i ponosan sam što sam u tom smislu poseban i jedinstven.

Kaže Lagumdžija da Izetbegović ”lupa” cifre, a poslije pet sekundi kaže da on, je li, ne lupa cifre, a od Izetbegovića je ”zvanično pametniji bar dva puta”. Šta je za Lagumdžiju ”zvanična pamet”, vrijedilo bi istražiti, ali na šta god mislio, bile to godine obrazovanja ili koeficijent inteligencije, nema nikakve šanse da je duplo bolji od Izetbegovića. Najvjerovatnije je, međutim, da nije mislio na bilo šta konkretno, nego na svoju sliku o sebi za koju je siguran da je ljudi dijele. Ali avaj, upravo je Lagumdžijino loženje na sopstvenu ”pamet” jedna od stvari koja je od njega odbijala i odbija mnoge od ”prirodnih” SDP-ovih glasača.

Drugi ljudi, naime, ne vide Lagumdžiju toliko lijepim, toliko pametnim i toliko najboljim, koliko on takvim vidi samog sebe. U tom smislu mu ne bi škodilo da pročita jednu od najslavnijih pjesama Roberta Burnsa pod ljupkim naslovom ”To a Louse”. Omiljena Lagumdžijina strategija kod ”prezentovanja” svoje ”pameti” širokim narodnim masama jest ukazivanje na svoje (solidno) poznavanje engleskog jezika (što bi mu moglo biti korisno ako odluči da čita Burnsovu poeziju) i potenciranje činjenice da se obrazovao (i) u Americi. Na to se godinama naslanjala i strastvena Lagumdžijina potreba da se javno divi američkom angažmanu po svijetu i Americi kao takvoj.

Uostalom, svaki njegov politički uspjeh u bosanskohercegovačkoj areni bio je dobrano poguran američkom logistikom, a Lagumdžija je uvijek znao pravovremeno zahvaliti, čak i kad se to kosilo sa raznim ”ljudskopravaškim paragrafima” (vidi pod ”Alžirska grupa”). To da se zakona ne treba držati k’o pijan plota, vjerovatno je jedina lekcija koju je Zlatko Lagumdžija naučio od Josipa Broza Tita. U tom smislu nikako ne treba potcjenjivati Lagumdžijin verbalni (blogerski) rat sa Davidom Barthom, direktorom misije USAID-a, i Scottom Millerom, američkim vojnim atašeom.

Podsjetimo, na njihov tekst u kojem govore o tome kako su se lično uvjerili u ”nesposobnost vlasti BiH, na svim razinama, da odgovore na potrebe građana”, Lagumdžija je odgovorio neuobičajeno oštro. Mada je njegova (i SDP-ova) aktuelna ”vladavina” u ovom obliku nezamisliva bez uticaja američke ambasade te diplomatske (propagandne, logističke i svake druge) američke podrške u različitim direktnim i indirektnim oblicima, Lagumdžija je sada kod visokih američkih službenika u BiH otkrio ”nečuveno iskakanje iz diplomatskih normi”?!

Cijelu stvar je zapravo najtačnije i najefektnije ”sublimirao” hercegovački portal Poskok naslovom: ”Gotovo je, pukla ljubav: Zlatka Ameri više ne gotive, pa je zaratio s njima…”. Bez podrške Amerikanaca, potpuna propast Lagumdžije i SDP-a više je nego izvjesna. Skoro dvadeset poslijeratnih godina njihova politička relevancija bazirala se na dvije stvari: prva je apriorna podrška nostalgičara za Jugoslavijom, socijalizmom te bratstvom i jedinstvom, odnosno ljevičara i antinacionalista, druga je pokroviteljstvo ”međunarodne zajednice”. Prva je počela da nestaje unazad nekoliko godina, kad se krenulo u neselektivno koketiranje s najgorim oblicima ”bošnjakluka”, a svela se na minimum otkad je Željko Komšić osnovao DF koji je vještije združio nostalgiju i ”državni patriotizam” te otkad slogani o socijalnoj pravdi dolaze od ljudi iz čijih usta ne zvučetoliko neprirodno. Međunarodna zajednica pak nikoga ne voli bezinteresno. Sa sviješću da SDP više nema ničiju apriornu podršku, oni su lako odlučili da prestanu šibati mrtvog konja. Otud nervoza i nemir Zlatka Lagumdžije, novopečenog antiamerikanca.

(Oslobođenje)

Preporučujemo za Vas