Čitam ovih dana o nekakvom magistru i asistentu na Fakultetu za pomorstvo u Baru, valjda - mlađanoj uzdanici DPS-a i perjanici naše nauke. Kažu prepisao je kompletan tekst savjetnika u Vladi Srbije. I da ne bi bila totalna kopija, ekavicu ijekavizirao, a „Srbija“ zamijenio sa „Crna Gora“. I ne samo to, već, utrkuju se mediji: plagirao i tekst svoje zemljakinje novinarke. Sa neznatnim intervencijama. Kažu da se hvali da je „što se njega tiče sve čisto i da on cijeli slučaj posmatra mirne savjesti“. Kome se kriva, neka ide na sud. Mogu da ga povuku za konsekvencu, prokomentarisa neki zajedljivi obješenjak. U duhu našeg primitivizma. I obijesti. U stilu „običajnog prava“. Bitanga. Baš tako. Na sud! A na partijskom sudu može dokazati da je Zemlja Sunce, da je Sunce meteorit, da je dan noć, da su dva i dva pet, ... da je on napisao „Zločin i kaznu“, da ga je Dostojevski plagirao, premda za Dostojevskog nikad i nije čuo.
U civilizovanim zemljama to se zove jednostavno: krađa (lat. plagium: krađa, otimačina). I autor smjesta odlazi sa funkcije ukoliko je ima. O nastavi da ne pričam. A on ovdje drži nastavu mladima. Kako da besramno kradu. Od malih nogu. Ulaznica za „Da živimo bolje“. Ili: „Mi znamo kako“. Možda: „Zrelo naprijed“. Ko gnjila kruška. Koliko li ih je sa falsifikovanim, sa kupljenim diplomama! Ili sa Ju-di-dži i Dži-gi-dži univerziteta. Sa Nove razvojne filozofije. Gdje treba da dubiš na glavi da bi pročitao nešto na mapi naopačke okrenutoj. Zato studentice nose pantalone.
Jedan od čelnika CGES, inače udarna pesnica DPS-a, prije nekoliko mjeseci, izjavi (ad litteram): „CGES svakodnevno isporučuje KAP-u 84 megavata struje“. Ova velika papazjanija u maloj rečenici od zbrkanih pojmova: fizičkih veličina i njihovih jedinica je uvreda za zdrav razum. Osnovac će reći da se isporučuje električna energija, da je njena (veća) jedinica megavat sat, a da je jedinica za struju amper, a megavat je jedinica za snagu. Drugi, pak, kadar iste partije, univerzitetski profesor, priča o „naizmjeničnoj i jednosmjernoj energiji“, treći, takođe pr. dr. sr., kazuje o „vektoru struje i napona“. Zemljo, otvori se!
Prominu mi misao. Ljetos: Komarnica. Ulaz u kanjon „Nevidio“. Meni dragi momci i djevojke raširili šatore da kampuju. Među njima i jedna Šveđanka. Mlada i zgodna. Lijepa ko san. (Mladost je uvijek lijepa, reče neko.) - Šveđanka sam, kaže. Rođena sam u Švedskoj, izučila škole u njoj, tamo radim, tamo živim. Roditelji mi rođeni u Crnoj Gori, pa ovamo dolazim da ne zaboravim srpski jezik, jezik predaka. Inače, govori nekolika svjetska jezika. Magistrirala ekonomiju. Tokom studija radila. Osam sati rada, pa sedam na fakultetu. (E, zato je Švedska tako zaostala, mislim, jer se tamo radi, uči i stiče znanje. A kod nas se „znanje“ krade ili kupuje. Zato smo mi ovoliko odmakli od Šveđana.) Ne gleda španske, ni latino-američke serije. Ni „Sulejmana Veličanstvenog“. Ni „Velikog brata“. Više voli da čita. Beletristiku. Najrađe ruske klasike. (Klasika. Prisjećam se profesorice latinskog: „Deco, klasično znači uzorno“.) Oni imaju dušu. Omiljeni lik joj Idiot. Najčešće čita u originalu. (A ovi naši magistri prepisuju u originalu. Copy - paste.) Dostojevskog obožava zbog psihoanalize ličnosti. Majstorski pronikne u dušu, razgrana misao, takne srce.
Ovdje joj samo nude provod u kafićima i diskotekama. Koka-kolu ili džin-tonik pride. A ona želi upravo ovo: netaknutu prirodu. Šum rijeke i hladan brid slapa. I da razastre misao po dolini Komarnice ko Čehov po ponjavi stepe.
Pitam moje mlade drugare, nabildovane i lijepe ko Apolon, čitaju li šta. - Taman posla. Dovoljno smo čitali interpretacije u školi. One su vrh. Ostalo - katastrofa. Vidim sve je vrh ili katastrofa. Super, jebote!
Iz interpretacija ćete prenositi lik, recimo, Nataše Rostove našoj prelijepoj Šveđanki, bolno zaključujem. Jedan, ko da ga je Mikelanđelo vajao, „ukrašen“ živopisnom tetovažom, priča kako zna da imitira životinje. Pâče ko patka, rokće ko svinja. Sjetih se stihova: „Ništa više ne nauči pačurlija ta, nego što je prije znala: Pa-pa! Pa-pa! Pa!“
- Umiješ li da imitiraš ovce, da blejiš - pitam. - Bee, beee ... - nastavlja sav ponosan. - Najbolje blejiš. Tad ne imitiraš - promrmljah sebi u bradu. I da se Šveđanka oduševi kakve je ovnove upoznala. Znaju da bleje, ne umiju da mrču. Nisu oni učili po sedam sati dnevno da bi stekli diplomu. Nisu ni minuta.
A Šveđanka kreće o slikarstvu. Karavađo, Rembrant, princ romantizma Delakroa,... Kramskoj, Rjepin... Iz susjednog šatora kikot i blejanje.
Bonus video:
