Hilari Klinton ponovo ide na živce ljudima. Nedavno ona je u jednom intervjuu kazala da su ona i njen suprug bili „švorc“ kada su napustili Bijelu kuću. To je dovelo do naslova poput: Bil Klinton: Hilari nije nedostupna. Ovaj gaf je takođe izazvao napade republikanaca - budući da je to postalo standardna strategija kampanje kojom se napadaju bogati kandidati velikih stranaka još od kako je Džordž H.V. Buš bio zapanjen postojanjem skenera u prodavnicama namirnica.
Pomislili biste da će Hilari Klinton, prva dama i majka sa dobrim šansama da postane predsjednica SAD, lako proći test „saosjećajnosti“. Međutim prošlog vikenda ona je to ponovo uradila izjavivši za Gardijan da „za razliku od velikog broja ljudi koji su zaista dobrostojeći“ ona i njen suprug „plaćaju obični porez na prihod“, i da su bogatstvo stekli „isključivo napornim radom“.
Pristalice Hilari Klinton su u pravu kada brinu zbog njenog „iritirajućeg“ elitizma. Njen kec iz rukava u kandidaturi bi trebalo da bude prednost među ženama biračima - koje su odlučujući faktor za demokrate na nacionalnim izborima. Da je Al Gor imaju podršku kod žena kao njen suprug na predsjedničkim izborima 1992. i 1996., Vrhovni sud ne bi morao da odlučuje o rezultatu njegove izborne borbe sa Džordžom V. Bušom 2000. Hilari Klinton je prikupila milione na račun pretpostavke da može povratiti ovu tradicionalnu prednost demokrata.
Međutim, većina žena koje glasaju nijesu korporativne pravnice niti državni sekretarke. Ovaj jaz među polovima koji je išao u korist Demokratske partije je uglavnom bio zahvaljujući radničkoj klasi i ženama uslužnoj industriji; i neko iz njenog kabineta bi trebalo da kaže Klintonovoj da prestane da ih vrijeđa.
Retorika Klintonove često stvara otpor kod mnogih žena upravo zbog grešaka u načinu na koji se izražava i predstavlja sebe i svoju misiju. Za početak, ona svoj pohod pakuje u zastarjelu, neprivlačnu i ispraznu retoriku. Predstavila je fotografiju svog bivšeg kabineta na kojoj su samo žene - kao da jedna istopolna fotografija neće uvrijediti inteligenciju pronicljivih ljudi 2014.
Takođe, izgleda kao da vjeruje da žene birači u njoj vide otjelotvorenje njihovih borbi i da će je ushićeno bodriti kada ona, postajući predsjednica SAD, razbije i posljednju „staklenu granicu“. Međutim američke žene znaju prilično dobro da su njihove borbe: plaćanje računa, obrazovanje djece, bavljenje degenerativnim skupim zdravstvenim sistemom i tako dalje. Njih zanima kandidat, muškarac ili žena, koji se bavi njihovim životnim pitanjima, a iritira ih žena koja pretpostavlja da one samo čekaju, poput ovci, nekoga kao što je Jovanka Orleanka koja će tim „manjim“ ženama servirati ono što bi psiholozi nazvali „ego idealom“.
Sam termin „staklena granica“ je elitistički, i izvedenica je iz korporativnih borbi rijetkih žena. Većina Amerikanki se dovoljno muči na fabričkim podovima ili u redovima za nezaposlene ili zarađujući minimalnu platu u Vol-Martu, tako da kada čuju bivšu korporativnu pravnicu kako priča o „staklenoj granici“, one se neće poistovjetiti sa njom već će pomisliti na klasnu podjelu koja se produbila od kako je taj izraz ušao u rječnik 1980-ih. Ipak Klintonova uporno svojim ljutitim ženskim biračima poručuje da je ona dio tog jednog procenta.
Konačno, ona svoje birače udaljava i time što je savršena. Njeni savjetnici potvrđuju da je ključni sastojak njene strategije to da nikada ne pokazuje slabost. Takav je bio njen pristup skandalu sa Monikom Luinski - koji ponovo pomalja glavu budući da je Luinski ponovo istupila (ne možemo znati kakve sve mahinacije stoje iza toga) kako bi profitirala na račun starih događaja. Jedan od njenih savjetnika mi je rekao da je stav Klintonove da ne govori o bolu koji je osjećala jer bi to bila „najduža konferencija za novinare ikada“.
To je možda tačno, ali je to ipak loš savjet. Time što nikada ne pokazuje slabost ili iskrenost, patnju ili bilo kakvu nesavršenost u životu ona privlači negativne priče i neprijateljstvo. Da je održala konferenciju za novinare i rekla nešto poput: “osjećam ono što bi svako osjećao u ovom bolnom trenutku, i tražim privatnost za sebe i svoju porodicu dok pokušavamo da ovo prevaziđemo“, sve bi se prije završilo.
Međutim, važnije pitanje u vezi sa perfekcionizmom Klintonove je ono što to znači za njenu eventualnu ulogu liderke slobodnog svijeta. U vrijeme ogromnih razlika u prihodima u Americi, zar nije teški politički nedostatak za svakog kandidata da ne zna da priča saosjećajno o siromaštvu i bogatstvu? I imajući u vidu sve manju transparentnost vlade u SAD i sve više tajnih zakona, zar nije ozbiljna stvar ako se jedan predsjednički kandidat ne pozabavi svojim greškama i nedostacima? Kampanja Hilari Klinton je bila loše osmišljena 2008, i izgubila je nominaciju Demokratske partije od Baraka Obame. Mogla bi dobiti nominaciju 2016, međutim kada se suoči sa demokratskim kandidatom na izborima, moglo bi je dočekati još jedno neprijatno iznenađenje.
Bonus video:
