Alternative

Podgorički aranžman

Smatram da bi lokalna vlast koalicije Evropsko lice Podgorice, DF-a i SNP uz eventualno učešće drugih manjinskih stranaka u izvršnoj vlasti bila mjera političkih odnosa snaga u Crnoj Gori danas
8 komentar(a)
Ažurirano: 18.02.2019. 15:39h

Dok se svi pitaju što misle i što namjeravaju Ranko Krivokapić i Darko Pajović, Đukanović kaže kako će se postizborna koalicija u Podgorici već lako dogovoriti i pronaći odgovarajući aranžman.

Izgleda da će taj plan, ako se ostvari, ubuduće nositi naziv “podgorički aranžman”, nešto poput “podgoričkog pristupa” u tretmanu loših kredita (nedavno predstavljenog na skupu ekonomista). E sad, ili Đukanović zna nešto što opozicioni DF i SNP i Evropsko lice Podgorice ne znaju, ili neko od ovih neće da nam kaže istinu. Pretpostavimo da nema već sklopljenih tajnih dogovora, da nema loših namjera i da je pred SDP i Pozitivnom demokratski proces donošenja odluke o izboru koalicionog partnera u Glavnom gradu.

Smatram da bi lokalna vlast koalicije Evropsko lice Podgorice, DF-a i SNP uz eventualno učešće drugih manjinskih stranaka u izvršnoj vlasti bila mjera političkih odnosa snaga u Crnoj Gori danas. Drugim riječima, smatram da je za formiranje opisane postizborne koalicije u Podgorici pravi trenutak. Za takvu odluku osim podrške većine građana Podgorice koji su na izborima podržali ove tri stranke odnosno koalicije, ovaj koalicioni dogovor imao bi i značajnu podršku civilnog društva, a znam da mu ne bi manu našli ni na velikim i značajnim međunarodnim adresama.

Eventualno insistiranje na “manjinskom” gradonačelniku koalicije SDP i Pozitivne nema mnogo opravdanja, ne samo zato što je rezultat koalicije ispod svih očekivanja, već i zato što bi insistiranje na tom modelu vrlo izvjesno značilo produženje aktuelne vlasti DPS-a u Podgorici, postizbornu agoniju, nove izbore sa velikim šansama za pobjedu DPS-a (primjer ponovljenih izbora u Nikšiću 2012. o tome jasno govori).

Nema nijednog razloga da odbornici SDP i Pozitivne Dragan Bogojević, Raško Konjević, Azra Jasavić, Damir Šehović, Luka Rakčević ne podignu ruku za “opozicionog” gradonačelnika Podgorice, kad su prije dvije godine mogli podržati Miodraga Lekića za predsjednika Crne Gore (ili makar nisu podržali kandidata DPS-a, Vujanovića).

Nema ničeg neprirodnog da Dragan, Azra, Raško, Damir i Luka sarađuju sa Aleksom, Zdenkom, Draganom, Vladimirom, Milicom, Koljom i Mitrom iz SNP-a.

Nema ničeg protiv Podgorice i protiv Crne Gore u tome da Dragan, Raško, Azra, Damir, Luka da glasaju zajednički sa Miodragom, Goranom, Brankom, Zoranom, Ljiljanom, Radošem, Čelom i Omerom, Aleksandrom, Tatjanom, Slavišom, Natašom, Dragutinom, Nikolom, Borisom i Brankom iz Demokratskog fronta.

Zajedničko vršenje vlasti u Podgorici bilo bi ključni test mogućnosti da se vlast vrši i na državnom nivou. Na kraju, upravo SDP je sa drugim strankama opozicije sarađivao tokom protekle četiri godine u skupštini Glavnog grada. Sada je logično da taj svoj opozicioni status prevedu u saradnju na vlasti.

Ukoliko rukovodstvo Pozitivne ne želi da uništi stranku koja je osnovana prije manje od dvije godine, onda će ubrzo saopštiti svoj jasan stav i SDP-u i javnosti. Tako mogu pomoći i SDP-u da donese ispravnu odluku. Pozitivnu neće spasiti ni situacija (spontana ili planirana) u kojoj SDP daje podršku Migu Stijepoviću, a Pozitivna ostaje uzdržana ili glasa protiv takvog predloga. Takva situacija ih neće abolirati krivice za djelovanje opozicionog partnera. Štoviše, uništiće svaku mogućnost da se dvije partije ponovo pojave zajedno na nekim narednim izborima, što bi moglo biti kobno za političku budućnost obije partije.

Osim ukoliko rukovodstvo “Evropskog lica” ne smatra da ako ste Crnogorac, Bošnjak, Albanac, Musliman, Hrvat, ako ste za državu Crnu Goru, za članstvo u NATO, imate obavezu da budete za DPS ili makar njihov poslušni partner.

Ako DPS nije država (a nije), kako to lijepo reče ministar unutrašnjih poslova i potpredsjednik SDP-a u intervjuu prije nepunih petnaestak dana, onda tek ne bi bila tačna tvrdnja da je DPS Podgorica, odnosno da se ne može u isto vrijeme voljeti Podgorica, a ne sarađivati sa DPS-om i glasati za njihovog gradonačelnika.

Za Krivokapića i SDP je posljednji trenutak da krenu novim stazama, ne napuštajući svoje principe i vrijednosti. Zato bi u slučaju da SDP (i Pozitivna) ne podrže DPS u Podgorici, SDP vjerovatno morao da pokuša da opstane (možda i po cijenu određenih daljih kompromisa sa DPS-om) u Vladi do kraja mandata ili do članstva Crne Gore u NATO-u.

Čak i ako bi se DPS odlučio da izdejstvuje vanredne izbore, SDP (sada u aranžmanu sa Pozitivnom) ne bi trebalo da, sa svojih devet posto, brine za svoj parlamentarni status. Zna i DPS da mu novi izbori na jesen na kojima bi izašao sam protiv svih ne bi bili put sa srećnim krajem. Čak i ako bi na tim izborima apsolutno pobijedio, ta vladavina DPS-a ne bi bila dugog trajanja kao što nije bila ni ona osvojena na izborima 1996. Istorijska paralela koju SDP, tada bez parlamentarnog statusa, mora uzeti ne kao otežavajuću već kao olakšavajuću okolnost za tumačenje političkih procesa i sopstvene odluke u narednom periodu.

Podržavajući “opozicionog gradonačelnika” u Podgorici, Krivokapić će naravno moći da nastavi pružati podršku onim politikama, naročito politici priključenja NATO-u, koje SDP razlikuju od najvećeg dijela opozicije. Jednako kao što najveći dio opozicije iz DF-a i SNP-a ne mogu od SDP-a očekivati i tražiti da mijenja svoj odnos prema crnogorskom identitetu, NATO integracijama, i drugim pitanjima koja su ih ranije i danas razdvajala. Opozicija mora pristati i na ustupke u drugim gradovima.

Za vlast sa SDP-om na državnom nivou DF i SNP će izvjesno morati da sačekaju da Crna Gora postane članica NATO-a. Iako je čekanje frustrirajuće, tradicionalna opozicija, SDP i Pozitivna bi mogli da ovo vrijeme iskoriste za snaženje svojih redova, unutrašnje reforme i koordinaciju politika.

Na kraju, čini se da ovim aranžmanom ne bi morao biti nezadovoljan ni Đukanović, jer bi dobio priliku da domaćoj i međunarodnoj javnosti ispriča priču o demokratskom Diznilendu u kojem je vlast jednih na državnom nivou, a vlast njihovih ljutih opozicionih neprijatelja (ali i saradnika) na nivou najvećeg i glavnog grada.

Preporučujemo za Vas