Jirgen Habermas, njemački filozof, jednom prilikom je naše vrijeme definisao kao “doba postnacionalnog identiteta”. Pokušajte da u to ubijedite ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Zaista, veliki paradoks sadašnje ere globalizacije jeste u tome što je težnja ka homogenosti kombinovana sa povratkom etničkim i vjerskim korijenima. Ono što je Albert Ajnštajn smatrao “zloćudnom fantazijom” ostaje snažna sila čak i u ujedinjenoj Evropi, gdje regionalni nacionalizam i ksenofobni nativizam nijesu pri tome da budu iskorijenjeni.
U balkanskim ratovima 1990-ih godina, zajednice koje su vjekovima živjele zajedno, i pojedinci koji su odrasli zajedno i išli u iste škole, krvnički su se borili jedni protiv drugih. Identitet, da upotrijebim frojdovski izraz, sveden je na obožavanje trivijalnih razlika. Nacionalizam je u suštini moderna politička kreacija zapakovana u plašt zajedničke istorije i uspomena. Međutim, nacija je često bila grupa ljudi koji kolektivno lažu o njihovoj dalekoj prošlosti, prošlosti koja je često - prečesto - preinačivana kako bi odgovarala potrebama sadašnjosti. Ukoliko je Samson bio jevrejski heroj, onda je Dalila morala biti Palestinka.
Etničke lojalnosti nijesu uvijek odgovarale političkim granicama. Čak i poslije nasilnog raspada multietničke Jugoslavije, nijedna od novonastalih zemalja ne može tvrditi za sebe da je u potpunosti homogena. Etničke manjine u Sloveniji i Srbiji (čak i kada isključimo albansko Kosovo) predstavljaju između 20 i 30 odsto ukupne populacije.
Diktature, za razliku od demokratija, nijesu u stanju da prihvate etničku i vjersku raznolikost. Kao što smo vidjeli u Jugoslaviji i u ustancima Arapskog proljeća, multietnička ili multivjerska društva u kombinaciji sa autoritarnim režimom mogu biti recept za urušavanje države. Raspad Sovjetskog Saveza takođe je u velikoj mjeri imao veze sa kolapsom multinacionalne strukture. Desetine etničkih manjina žive u Kini gdje se, naročito muslimanski Ujguri, suočavaju sa represijom koju odobrava država.
Indija je slučaj za sebe. Raznolikost indijske nacionalnosti sa obiljem različitih kultura, etničkih i vjerskih pripadnosti, nije imuna na etničke tenzije, ali je zaslužna za to što je Indija sjedište jedne velike svjetske civilizacije a ne obična država nacija.
Sa druge strane etnocentrični nacionalizam će poremetiti odnose ljudi sa ostatkom svijeta. Cionizam je pravi primjer za to. Uzvišena ideologija naroda koji se uzdiže iz pepela istorije postala je mračna sila u rukama nove društvene i političke elite koje su izopačile ovu ideju.
Evropska unija, politička zajednica izgrađena na demokratskom konsenzusu, nije osnovana kako bi okončala države nacije; njena svrha je bila da pretvori nacionalizam u benignu silu transnacionalne saradnje. Štaviše, demokratije su pokazale da mogu da pomire multietničku i multijezičku raznolikost sa opštim političkim jedinstvom. Dokle god su političke grupe spremne da napuste politiku secesije i da prihvate ono što je Habermas nazvao „ustavnim patriotizmom“ proces donošenja političkih odluka može biti decentralizovan.
Nedavni izborni poraz secesionista na Kvebeku treba da služi za nauk separatistima širom Evrope. Decenije ustavne neizvjesnosti natjerale su kompanije da masovno napuštaju Kvebek, što je uništilo Montreal kao korporativni centar. Na kraju, stanovnici Kvebeka su odlužili da pokažu separatistima da država od koje žele da se otcijepe neće radosno služiti njihovim interesima.
Isto tako, dugoročni odliv talenata i kapitala iz Škotske mogao bi se povećati ukoliko nacionalisti uspiju da ubijede većinu Škota da na jesen glasa za otcjepljenje. Sa sličnim rizikom se suočava i Katalonija u svojoj težnji da se osamostali od Španije. Centralna država uvijek ima odgovornost za izgradnju nacije. Putin može da manipuliše Ukrajinom ne zato što je vjerodostojna njegova tvrdnja da se ruska manjina tamo suočava sa progonom, već zbog toga što korumpirana ukrajinska demokratija nije uspjela da izgradi istinski samoodrživu naciju.
Nasuprot tome je primjer italijanske aneksije Južnog Tirola, regiona u kojem se dominantno priča njemački jezik. Ova odluka je donijeta na Versajskoj mirovnoj konferenciji nakon Prvog svjetskog rata bez konsultovanja tamošnjeg stanovništva. Ipak, danas Južni Tirol uživa popriličnu ustavnu autonomiju, uključujući i potpuno kulturnu slobodu i fiskalni režim po kojem 90 odsto prihoda od poreza ostaje u tom regionu. Dvojezična, mirna koegzistencija stanovnika ove pokrajine može služiti kao lekcija i krutim centralnim vlastima i nerealnim secesionističkim pokretima u drugim djelovima svijeta.
Na primjer, nezvanično ispitivanje javnog mnjenja nedavno je pokazalo da 89 odsto stanovnika u italijanskoj sjevernoj „Republici Veneti“ podržava nezavisnost. I mada želja tamošnjeg stanovištva da se otcijepe od siromašnijeg Juga možda zvuči poznato drugim regionima u Evropi gdje su poreski obveznici ozlojeđeni zbog toga što finansiraju druge, navodno neodgovorne, regione politika secesije često seže do apsurdnih krajnosti.
Škotska bi mogla otići do te krajnosti. Stanovnici Šetlenda, Orknija i Zapadnih ostrva već traže pravo da odluče da li će biti dio nezavisne Škotske. Nije teško zamisliti situaciju u kojoj se vlada u Edinburgu protivi ovim novim secesionistima, isto kao što se Vestminister danas protivi škotskoj nezavisnosti.
Kada je istoričar Ernest Renan sanjao o evropskoj konfederaciji koja bi nadmašila državu-naciju, nije mogao zamisliti izazov koji predstavljaju mikrodržave i paradržave. On je vjerovao da „čovjek nije rob ni svoje rase niti jezika, ni religije, niti toka rijeke, ni pravca planinskih vijenaca“. Možda je to istina. Ali to tek treba da dokažemo.
Bonus video:
