Venecuela srlja još dublje u nasilje. Ulični protesti se šire zemljom velikom brzinom. Djeluje da vlada šefa države Nikolasa Madura gubi kontrolu - koristeći čvrstu ruku protiv učesnika protesta, ali je neodlučna prema dijalogu sa političkim rivalima - a opozicija je podijeljena i djeluje nesposobna da preuzme vlast. Od kako je kriza počela u februaru, više od 40 osoba je stradalo, približno 650 je povrijeđeno, a gotovo 2.000 je privedeno.
U tom periodu je stopa inflacije u Venecueli postala najviša na svijetu, nema dovoljno zaliha osnovnih namirnica, a ulični kriminal je dostigao ranije nezabilježene razmjere. A umjesto da riješi ove probleme, Maduro - koji je upravo počeo drugu godinu na čelu države - osudio je proteste kao dio puča.
Madurova politička partija kontroliše sve tri grane vlasti kao i većinu medija u zemlji, a u Venecueli uskoro neće biti održani izbori koji bi mogli razbiti ovaj zastoj i riješiti borbu za vlast koja se samo pogoršava. Uprkos tome što ima tragova nezadovoljstva u oružanim snagama, scenario puča djeluje malo vjerovatno - i svakako ga je teško dokazati.
Međutim, vlada ništa ne prepušta slučaju. Tri generala iz ratnog vazduhoplovstva su uhapšena, domaći i strani mediji su pod cenzurom, a zvaničnici su čak smanjili zalihe novinskog papira svim provladinim listovima.
Venecuelanci su - za razliku od većine stranih medija koje prate dešavanja u toj zemlji - naviknuti na zapaljivu retoriku svojih političkih lidera. Međutim, ova kriza je drugačija, jer održava bolnu podjelu koja je postala očigledna od smrti Madurovog harizmatičnog prethodnika Uga Čavesa prošle godine. Maduro, nasljednik kojeg je lično odabrao Čaves, tijesno je pobijedio na predsjedničkim izborima u aprilu 2013. Enrikea Kaprilesa Radonskog, mladog, energičnog umjerenog kandidata.
Nade da će nastati promjene su, međutim, od tada potonule. Vlada je osigurala veliku većinu na lokalnim i regionalnim izborima prošlog decembra, ali Maduro nije uspio da sprovede ideje i politike potrebne kako bi se okončalo ulično nasilje i politička paraliza. I, premda je Maduro obuzdao sukobe unutar vlastite partije, njegova pozicija je daleko od sigurne. Suočen sa sve većim ekonomskim i političkim problemima, on tek treba da dokaže pristalicama i članovima partije da je dostojan nasljednik Čavesu.
Opozicija je, što se nje same tiče, naučila svoju lekciju iz neuspjelog puča 2002. Strpljivo je gradila koaliciju dostojnu učešća na izborima, što je teren kojim je do sada dominirao Čaves (što je umnogome doprinijela neograničena socijalna pomoć njegove vlade). Kao rezultat toga, opozicija je uspjela da osigura pobjede u pojedinim regionima i poveća šanse da će pobijediti i na predsjedničkim izborima.
Međutim, Madurovi protivnici su podijeljeni po pitanju smjera kojim treba krenuti. Kapriles želi da učesnici protesta igraju po zakonskim pravilima, što je sporiji put i po svemu sudeći bi bio manje efikasan u smjenjivanju vlade. S druge strane, dvoje vođa protesta Leopoldo Lopez i Marija Korina Mačado žele što prije da sruše vladu. Lopez je sada u zatvoru, dok je Mačado ostala bez poslaničkog mjesta pošto je govorila protiv vlade uoči zasjedanja Organizacije američkih država (OAS).
Reakcija OAS-a, kao i drugih međunarodnih organizacija i stranih vlada, bila je uzaludna. Venecuelanska vlada je zabranila komisiji ministara inostranih poslova koje je poslao OAS da uđe u zemlji kako bi procijenila krizu.
Unija južnoameričkih nacija, koja je više prijateljski nastrojena prema Madurovoj vladi, pozvala je na dijalog sa opozicijom u kome će posredovati izaslanik pape Franja (koji se sastao sa Madurom i Kaprilesom) i šefovi diplomatija Kolumbije, Brazila i Ekvadora. Prvi sastanak predstavnika vlade i opozicije je ublažio tenzije, ali niko ne očekuje da će na njemu biti nađeno krajnje rješenje za krizu.
Čini se, međutim, da nijedna grupa ili zemlja iz regiona nje spremna da se umiješa. Kolumbija i Sjedinjene Američke Države imaju interese koje treba zaštititi, uprkos njihovom nezadovoljstvu autoritarnim stilom vladavine Madurove vlade. Brazil želi da izbjegne riskantnu intervenciju od koje ne bi imao očigledne koristi. Članovi Bolivarske alternative za Ameriku, regionalni blok koji je osnovao Čaves, ili imaju koristi od venecuelanske nafte ili su suviše bliske vladi da bi pružile pomoć.
Time su vlada i opozicija ostavljene da same postignu dogovor, sa svim njegovim političkim, ekonomskim i ljudskim posljedicama - i bez očiglednog kraja na vidiku.
Bonus video:
