Ako je istina da su pod Rumijom tri vjere i da one neće da se dijele, kako sugeriše narodni evergrin, onda ispod vulkanske planine Olimpus na Marsu, koja je visoka makar trinaest Rumija, može da živi 39 vjera, i one takođe neće htjeti da se dijele.
Tako je to sa matematikom čija načela vladaju u vaskolikom kosmosu, o čemu je govorio prepodobni Pitagora. Iako se pod tako stojnim planinama vjere nisu kadre dijeliti, iako ne znam šta znači podjela vjere, a grijeh mi ne dozvoljava da u potpunosti dokučim i sam pojam vjere, ona postoji i drži čovječanstvo milenijumima.
Nauka je samo podvukla tu ljudsku potrebu i zaogrnula ono malo starinskog šmeka novim krpicama. Vjerujući puk sa istim žarom ovih se dana okrenuo novoj teoriji, kako se u anonimnom jezeru ispod površine Crvene planete možda obreo kakav kurat mikrob, ili nedoder bakterija voljna da izdrži dobro slanu vodu i minus.
Tako je, dobro si čuo uvaženi čitaoče, voda na Marsu teče ispod nule, i nije to prvi slučaj, isto se može naći u jezeru Vostok pod ledom Antarktika. Analogija, ta stara konkubina naučnog metoda javila se ovog puta u glavama astrofizičara koji su sa univerze u Bolonji javili svijetu da to što su snimili na kilometar i po ispod otrovne kore, može biti samo voda.
Da su to rekli prije pola vijeka, profesor Orosei i njegov tim postali bi svjetske zvijezde, ovako je nekoliko sati trajala priča koja polako tone u zaborav. Promijenila su se vremena i velike naracije koje su Kjubrik i Tarkovski začeli u godinama prvih opita na Marsu više nisu tako moćne. Zlatnih sedamdesetih, kad je američka naprava Viking sletjela na rđavo tlo, ljudi su bili zavedeni mišlju da će neka daleka 2018. zasigurno biti u znaku međuplanetarnih integracija, da se tako briselski izrazim, u čast realnog uspjeha Evropske svemirske agencije čiji je radar snimio navodnu vodu.
Kažem navodnu, jer Amerikanci posjeduju glavno mudo među radarima koji kruže oko Marsa, moćni SHARAD, i za sad su rezervisano rekli da oni nikakvu tečnost pod južnim Marsovim polom nisu uslikali.
Je li pizma naučnička, ili đelozija, ima da vidimo, ali izgleda, ponavljam, da se svemir nastanio u smartfone i da vaseljena prosto više nije tako vruća tema. U vremenu notifikacija ređaju se predatorski nizovi vijesti koje ukidaju jedna drugu. Nije ovo bluz nego ritam činjenica novog doba u kome se poslije deset minuta na FB osjećaš kao ćurka. Baš tako je prije neki dan i mene sustigla vijest iz rodnog grada, grada sa planinom trinaest puta manjom od Olimpus Monsa, kako su mještani našli vodu.
Ono što nije pošlo za rukom generacijama istraživača, političara i stručnjaka, preduzela je udruga superherojki možda ne sasvim naučnog, prije bih rekao alhemijskog imena - Žene Bara kuvaju srcem.
Pregalaštvom, kako javlja dopisnik, ovih nekoliko žena, koje su proslavile podvig uz smokve, šampanj i bajaderu, pronađena je voda tamo gdje jadni Barani nisu mislili da će ikad čuti žubor. Ostvario se potajni san generacija. Trljao sam oči kao plačljivi dijasporac, ridao nad vijestima iz domaje, nisam mogao da vjerujem da je fontana koju od rođenja pamtim po smeću i kralju Nikoli, privedena namjeni vodoskoka. Zaboravio sam kosmičke teme, zabolje me za Galenov krater i ruske satelite, čak i onog nesretnog britanskog robotića Bigla, koji se tamo izgubio početkom milenijuma - sve je to za poštovanje, ali voda u bašti Petrovića, na slavnom topoličkom dvorskom kompleksu, čudo je koje me sasvim obuzelo.
To je vijest, drugarice i drugovi, jer tamo gdje se usudila samo mašta najhrabrijih među Baranima, tamo gdje je prećutna nada upirala trideset i kusur godina, skoro koliko i traju naučne potrage na Marsu, sada kulja na pipu skromnog omjera, ali kulja, tehnička voda komunalnog preduzeća vrti novi optimizam sa druge strane Jadrana, da uz Talijane i Istočni Ilirik ima svoju Odiseju 2018.
Bonus video:
