Od početka devedesetih do danas, opoziciono opredjeljenje velike većine građana zasnivano je na nacionalnom osjećanju, crnogorskom, srpskom ili nekom drugom. Glasačko tijelo građanske profilacije razvilo se u određenoj mjeri samo u nekoliko crnogorskih gradova.
Podjelom i preuzimanjem ideje suverenosti krajem 90-ih od strane dijela DPS-a, motiv opozicionog djelovanja velikog broja independentista je nestao. Želje i snage za nastavak borbe za bolje društvo nijesu imali.
Promjenom politike DPS-a, i manjine su pronašle tada jedinog mogućeg saveznika. Iz straha od ponavljanja užasnih zločina priklonili su se svom “reformisanom” dželatu.
Obnovom nezavisnosti, otpočeo je proces i kod prosrpskog biračkog tijela. Dok su se odnosi Beograda i Podgorice premještali na diplomatski kolosijek međudržavnih odnosa, nacionalno osjećanje prosrpskih glasača u političkom rasuđivanju je anestezirano. Promjena politike lidera opozicije nije bila ni blagovremena, ni dovoljno jaka.
Terenskim pritiskom, ucjenama i kupovinom glasova, DPS je okrenuo sebi dio opozicionih građana na lokalnom nivou. Građani varoši, Cetinja i Mojkovca, u kojima zaposlenje podrazumijeva iseljenje, na izborima su odlučivali praznim stomakom, a ne srcem ili razumom. Nagradili su autore svoje nemaštine. Apsulutistički karakter DPS vladavine postao je jači.
Veliki broj građana ne čita ni novine, a ne političke programe. Ne razumije ni da “svaka vlast kvari ljude, a apsolutna kvari apsolutno”. Naše društvo, zaokupljeno preživljavanjem u vremenu beščašća i opijeno nacionalizmom, nije razvilo kritičnu masu političke građanske svijesti. Bez nje, ostvarenje principa demokratske smjenjivosti vlasti je nemoguća misija.
Za ljude u bijedi, pobjednička ponuda u Crnoj Gori ne može se zasnivati na obećanjima o boljem obrazovanju, kvalitetnijem zdravstvu ili profesionalnim institucijama. Njih više interesuje jednokratna socijalna pomoć, jagnje, džak brašna ili gotovina do 50 eura. U ovakvoj trgovini, vlast je uvijek u prednosti u odnosu na opoziciju. Usmjeravanjem partijske infrastrukture, zloupotrebom mehanizama vlasti i korišćenjem mafijaškog novca, DPS postaje nezaustavljiv na izborima lokalnog karaktera. Ovo je naučeno u Nikšiću, prije proteklih lokalnih izbora.
Izbori u glavnom gradu koji su pred nama nešto su drugačiji. Za razliku od manjih varoši sa seoskim područjima, glavni grad ima veći procenat građanski osviješćenih glasača. Međutim, značajan broj tih glasača gurnut je u apatiju nezrelošću opozicije. Zato u kontnuitetu apstinira na izborima.
Sve navedeno, ulogu SDP-a i opozicije u vremenu pred nama čini važnijom, a njihovu odgovornost po budućnost Crne Gore većom. Samo pronalaženjem snage da se nacionalne emocije, lični kompleksi i sitnopartijski interesi stave po strani može se doći do pobjedničke formule, objedinjavanja SDP-a sa usitnjenom opozicijom.
SDP bi morao nastaviti započetim putem. To je jedini način da preživi i politički jača. Ukoliko bi se vratio u političku sjenku DPS-a, sjenka bi ubrzo postala mrak koji bi ih progutao. Uvidjeli su to kroz rezultate "vanrednih mjera" sastanka u kampu na Zlatici.
Jednako važno je razumjeti da bez uspostavljanja partnerskog odnosa opozicije sa Amerikom i Evropskom unijom, ka čijem učlanjenju svi njeni predstavnici streme, promjena vlasti neće biti moguća. Opozicija o ovome mora konačno promisliti i zauzeti drugačije stavove. Da bi upravljali procesima, a ne kaskali za njima, navedeni politički subjekti moraju riješiti probleme sami sa sobom. Onda će uspjeti da riješe i najveći društveni problem, promjenu vlasti na izborima i izlazak iz diktatorskog mraka.
Ukoliko političari SDP-a i opozicije ne pronađu snagu za bržu promjenu sebe samih, naša budućnost je jasno vidljiva i neizbježna. Ostaćemo zakržljala balkanska država sa obrisima demokratije, a kvalitet života građana biće primjeren apsolutističkoj nesmjenjivoj vlasti.
Bonus video:
