Stav

Crnogorci i Srbi (Kratka istorija buduće Kine)

Našim građanima kao da ne smeta sistematski uništena privreda, naglo osiromašen radnik i surova bipolarizacija društva na skorojevićke megabogataše i puku sirotinju; ne smeta im ni civilazicijski korak unazad, ni činjenica da se iz proleterskog miljea, tranzicijom, vraćamo u eru robovlasništva
201 pregleda 13 komentar(a)
Batrićević kolumna, Foto: Rhbjhistoria.blogspot.com
Batrićević kolumna, Foto: Rhbjhistoria.blogspot.com
Ažurirano: 10.11.2013. 10:39h

Koliko god često citirana, Čerčilova izjava da „Balkan proizvede više istorije nego što može da je konzumira“ i dalje je aktuelna u zemljama pokojne Jugoslavije, a naročito u jednoj zaostaloj, kakva je Crna Gora. Ova država, međutim, paradoksalno dokazuje, da višak prošlosti može lako da proguta, bez straha da se ugoji. Intelektualni metabolizam naših hirurga prošlosti, toliko je jak da može da svari svaku prepreku, pa čak i onu Marksovu – ekonomiju.

Našim građanima kao da ne smeta sistematski uništena privreda, naglo osiromašen radnik i surova bipolarizacija društva na skorojevićke megabogataše i puku sirotinju; ne smeta im ni civilazicijski korak unazad, ni činjenica da se iz proleterskog miljea, tranzicijom, vraćamo u eru robovlasništva. A sve to se dešava zahvaljujući našim alhemičarima istorije, koji realnost, vrlo uspješno pretvaraju u fikciju. Zbog ovakvog njihovog stvaralaštva, crnogorsko društvo postalo je hiperkonzument i zavisnik prošlih vremena, pa sa najvećim zadovoljstvom, umjesto dobrog i zdravog ručka, jede: godine, ratove i vladare. A da smo gurmani muze Klio, ilustrativno govori podatak da je od 1945. do 1989. godine ukupan broj stranica na kojima je tretirana prošlost Crne Gore, prešao 117 hiljada, što bi iznosilo oko 2.925 istoriografskih stranica u prosjeku godišnje. (Šerbo Rastoder – Buduća prošlost).

Međutim, od 1989. godine, kada na vlast dolaze neokomunisti, dolazi do jake nacionalne disperzije u istoriografiji. Istorija kao nauka, počela je da trpi zbog ideoloških mehanizama „nove vlasti“, a ta patnja traje do današnjih dana. Novi lideri su shvatili da im je za korporativizaciju Crne Gore potreban novi sloj istoričara, koji imaju zadatak da podijele crnogorsko društvo. Umjesto da su osavremenili pisanje istorije i udarili joj temelje koji su trend u civilizovanim društvima (psihoistorija, socijalno – ekonomska istorija, „Brodelisti“), naši kreatori su, između ostalog, i istoriografiju vratili vijek unazad – u devetnaestovjekovni nacionalistički žurnalizam, koji služi potkrjepljivanju partijskih i ideoloških interesa.

Tako se od jednog društva sa širokom vizijom jugoslovenstva i slovenstva uopšte, koje baštini crnogorsku tradiciju, stvorilo društvo srbomrzaca i crnogoromrzaca. Građanska svijest je uništena, a prostor su dobili „momci“ sa desničarskom, nacionalističkom retorikom. Crnogorci su huškani na Srbe, a Srbi na Crnogorce. Nije se davao građanski prostor da svako baštini svoje nacionalno uvjerenje slobodno, sa besprekornim poštovanjem različitosti i bliskosti onog drugog, već su ispred toga stavljeni maksimalistički ciljevi političkih partija. Tako je matrica počela da se vrti u krug: Crnogorcima je trebalo dokazati da su Srbi, a Srbima da su Crnogorci. U ovom kolektivnom bunilu, najbolje se snašla vladajuća partija, koja je do 1997. godine forsirala „srpsku“, da bi nakon nje prešla na „crnogorsku“ liniju. Nego to nije ni bitno.

Bitno je da su eksponenti vlasti, kroz svoje zvanje „istoričar“ počeli da truju našu omladinu nacionalističkim narkoticima. Dva najsvjetlija imena tog novog „crnog talasa“ naše istoriografije, dva svojevrsna blizanca sa različitom nacionalnom vizurom, ovdje neće biti pomenuta, jer ne zaslužuju. Njihova stvaralačka djela svi dobro znamo, a njihovi televizijski i “intelektualni” dueli, groteskno prikazuju našu stvarnost. Bez argumenata, bez dovoljno metodološkog znanja, bez savremenog interdisciplinarnog istraživačkog pristupa, njih dvojica vitlajući barjacima (jedan crnogorskim, drugi srpskim) vode mitske bitke, uzaludno se prepirući oko par decenija naše milenijumske istorije – period 1918 – 1945. Interesantno je da se međusobno uopšte ne uvažavaju i ne slušaju dok vode polemiku, već samo čekaju trenutak da se ovaj drugi umori, pa da vaskrsnu Krsta Popovića, Sekulu Drljevića, Pavla Đurišića i Đorđija Lašića.

Kao kečeve iz rukava, „vade“ istorijske ličnosti, prave paralele tamo gdje ih nema, a sve sa ciljem da prikriju lične ideološke interese. Jednostrano, tendenciozno i smiješno, prikazuju našu prošlost, kao da nam preci ništa drugo nijesu radili, sem sjedjeli ispred ognjišta i raspravljali o tome: da li su Crnogorci ili Srbi. Najzanimljiviji su kada zapjene o crkvenim pitanjima, pa pasionarno jedan drugom dokazuju: da je CPC bila autokefalna i da je SPC okupator, odnosno da je SPC stub države Crne Gore i srpskog etnosa u njoj. I dok oni na taj način skreću pažnju javnosti i šire glas mržnje, naša država zbog nepostojanja ozbiljne ekonomske strategije, sve brže ide ka provaliji dužničkog ropstva. Kada bi kojim čudom Crna Gora imala za izvoz industrijskih proizvoda, u onom broju u kojem se štampaju istorijske knjige, sigurno bi bila svjetska ekonomska supersila. Međutim, o tome možemo samo da sanjamo, jer je naša ekonomija divljački privatizovana i uništena.

Ukoliko ne dođe do ključnih promjena u državi, moguće je da nas do 2025. godine očekuje epilog da u Crnoj Gori više neće živjeti ni Crnogorci ni Srbi, već - Kinezi. A zašto? Vrlo je vjerovatno da će se vladajuća elita da bi zadržala vlast, usljed ogromnih dugova koje je napravila, “baciti” na traženje novog investitora – mesije, koji će Crnu Goru vratiti na put ekonomske održivosti, a sebi osigurati još jedan mandat. Postoji mogućnost da taj budući investitor zauzvrat, od naših vladalaca zatraži da se “zbog strateških interesa” odreknu nacionalnog identiteta, što, uzevši u obzir prethodno iskustvo, njima ne bi predstavljalo problem. Tada će se naći i neki angažovani istoričar, bivši Crnogorac/Srbin, da udari temelje “nove” istorije pa će nakon formiranja države CHINANEGRO, nova matrica izgledati ovako:

“Poštovani podanici, od danas više nijesmo ni Crnogorci ni Srbi. Mi sa njima nemamo nikakvih dodirnih tačaka. Uvijek smo bili i bićemo ponosna nacija Kineza, koja ima svoju tromilenijumsku istoriju. Naša dinastija Đu Kang, nasljednik je drevne kineske dinastije Ming. Naša himna nije “Oj svijetla majska zoro”, već "Zhōnghuá Míngúo gúogē”; naš grb nije dvoglavi orao već zvijezda petokraka; naše vjere nijesu ni hrišćanstvo ni islam, već konfučijanstvo. Potrudićemo se da zbog spoljašnjih neprijatelja Srba, i unutrašnjih neprijatelja Crnogoraca, oko naše nove države podignemo KINESKI ZID, kako bi spriječili svaki eventualni napad na našu državnost. One koji budu radili protiv vlasti, odnosno protiv države, slaćemo u specijalne domove za prevaspitavanje, zbog sprečavanja subverzivnog djelovanja”.

Jedno je jasno – građanska svijest u Crnoj Gori ne postoji. Pitanje je vremena kada će građani shvatiti da ispred nacije i države, treba da stave svoj status slobode? Sve dok nacionalisti našem stanovništvu zatvaraju um izjavama o tome kakve trebaju da budu zastava i himna, ko je patriota a ko izdajnik, mi moramo znati da živimo u siromašnoj državi u kojoj se ne štite prava radnika, u kojoj je visoka stopa nezaposlenosti i u kojoj mladi i talentovani ljudi nemaju perspektivu. Ostaje nam da do trenutka otrježnjenja i uvođenja demokratičnosti u Crnoj Gori, veselo pjevamo: “Nas i Kineza, milijardu i trista miliona”.