Stariji naziv za urbanističko planiranje i uređenje gradova bio je gradogradnja. Planiralo se da bi se grad gradio. Izgradnja gradova je mnogo starija praksa, pa time i pojam, od današnjih pojmova urbanističko planiranje i prostorno planiranje. Izgradnja gradova je bila koliko graditeljski i planerski toliko i magijsko – ritualni čin. Osvajanja gradova, a i rušenja sadrže obrazac kojim se poništava ili pervertira graditeljski i planerski čin. Podrazumijeva se da se poništava ili pervertira i magijsko ritualni čin. Rečeno pripada oblasti urbanologije i uranističkih teorija. Takođe i urboantropoloških hipoteza i teza. To može da privuče, ali i optereti pažnju čitaoca. Možda je bolje da na nekim primjerima, kojima smo svjedoci, potražimo potvrdu čina gradogradnje i čina gradorazgradnje.
Grad je prostor javnog dobra, odnosno javnih funkcija. Za grad su bitne zgrade koje služe svim građanima, javna sigurnost, snabdijevanje vodom i energijom. Grad obezbjeđuje i egzistenciju, posao, i socijalizaciju i obrazovanje, (vrtići, škole univerziteti), zdravstvenu zaštitu, snabdijevanje, upravu i dr. U latinskom je urbanitas značilo uljudno, uređeno. Suprotno mu je neuljudno, neuređeno. Uljudno je uređivati, poboljšavati, održavati, čuvati, unapređivati. Neuljudno je uneređivati, pogoršavati, zapuštati, napuštati, unazađivati. Neuljudno je rušiti, a i neljudski, najčešće.
Kakva su naša pojedinačna, generacijska i kolektivna iskustva, naša pamćenja raznih faza života i razvoja gradova koje poznajemo? To bi zaista bilo uzbudljivo svjedočenje kada bi postojali uređaji, zašto ne, koji prevode u grafički ili likovni zapis naš (emotivni, racionalni, taktilni, mirisni, zvučni, vizualni, ukusni) doživljaj nekoga prostora. Neki urboelektrograf (pandan elektrokardiografu ili elektroencefalografu ili uređaju za dermotermalnu dijagnostiku). Zapravo, takvi uređaji smo mi ljudi, stanovnici nekog grada ili njegovi posjetioci. Ali malo je specijalista koji čitaju takve zapise. Zapravo, ko su ti specijalisti? Urbanisti i arhitekti? Investitori? Gradska službe za urbanizam? Neformalne grupe za unapređenje gradskog prostora? Zapravo, sam čovjek, građanin je nafiniji uređaj za mjerenje urbanosti, uređenosti, riječju - dobrog stanja nekog grada. Važnost mišljenja svakog građanina čija je sudbina vezana za prostor određenog grada, trebalo bi da je neprikosnovena.
Naravno da ćemo imati razna i različita mišljenja i doživljaje. Šta gdje treba ili ne treba graditi, kako graditi. Šta čuvati i kako. Kako unaprijediti i zaštititi. Ali, drugačiji mehanizmi, od uvažavanja mišljenja svakog čovjeka, u donošenju odluka o gradu već dugo djeluju. Onda se nagomilavaju mnogi nagovještaji nastupajućeg obolijevanja, urušavanja, neravnoteže prostora. Upravo kao i kod ljudskog bića. Vidimo da je neko veseo, to nas i kao posmatrača razveseli. Ali, ako vidimo da je neko veseo pod dejstvom previše popijenog alkohola, to nas ne veseli (osim ako smo zluradi). Jer gledamo sliku i miris ljudske nevolje. Euforična razdraganost, energičnost, žustrosti u nekoj običnoj situaciji? Trava ili slično? To je slika i gorak ukus društvene nesreće. Ili, kažemo da se neko pretvotio u ruinu.
I gradovi i gradski prostori izazivaju razne slike, osjećanja, doživljaje. Ako smo pažljivi i zainteresovani posmatrači. Zašto je u zajednicama sa dubokim socijalnim podjelama, dio grada slika glamura i bogatstva, a drugi djelovi slike bijede i patnje. U stabilnim zajednicama, takvih kontrasta nema. Solidarnost i uređenost neke zajednice prepoznajemo u izgledu njenih gradova i sela. I nema ruševina, osim ako su ostale kao namjerna slika - opomena ili uspomena na neki događaj koji nikad više ne treba da se ponovi.
Fotografije mnogih crnogorskih gradova nakon završetka Drugog svjetskog rata pokazuju čudovišno razaranje, potiranje gradova. Neprijatelji i saveznici, sa udruženim učinkom. Fotografije istih gradova desetak godina kasnije pokazuju sliku nade, solidarnosti, graditeljskog zanosa. Ruševina nema. Gradovi se uređuju, napreduju, rastu.
Ipak, dolazi vrijeme koje najavljuje destrukciju. Kontradiktorno, ali istinito, nekada su to objekti koji veličinom investicije, fizičkom veličinom, formom ili funkcijom negiraju postojeću uređenu gradsku matricu. Recimo, Dom revolucije u Nikšiću. Ili hotel Fjord u Kotoru, ili (novi) hotel Sandžak (Rada) u Bijelom Polju, ili bujajuće kule u izgradnji uz Stari grad u Budvi, ili praznine u prostoru gdje su porušeni hoteli u Ulcinju i Herceg Novom, ili...
Da li volimo svoje gradove? Da li ih osjećamo? Da li ih štitimo? Da li se njima ponosimo?
Nijesam rođena u Podgorici, niti sam u njoj odrastala. Došla sam krajem 1975. Ali, Podgorica me je odmah, nekako, uzela pod svoje. Prethodni gradovi u kojima sam rođena, odrastala, studirala, radila bili su Beograd i Bijelo Polje. Bijelo Polje smatram zavičajem, a Beograd gradom rođenja i studiranja. Naravno, vezana sam za prostor sva tri grada, na posebne načine. Ali, za Podgoricu osjećam i odgovornost. Iracionalnu, pretežno. Recimo, to što mi je bilo dostupno u profesionalnom smislu učinila sam da se sačuva Kino (tekstovi, TV, razgovori). Ali, lični doživljaj zbog rušenja traje kao poraz. Hotel Crna Gora, ponovljena priča i doživljaj poraza. Po neki dobri ishod građana udruženih da sačuvaju svoj prostor, svoj dio grada, osokoli me. I služi kao rezervoar samopouzdanja za dalje. Kao 2003. godine odbranjeni prostor parkića na uglu Južnog bulevara i Moskovske.
U toku je javna rasprava Prostorno–urbanističkog plana Podgorice. Prava prilika da se pospješi uređivanje i spriječi uneređivanje Podgorice.
Bonus video:
