Stav

Ponižavanje diplomatije

Gospodo kadrovici, prisjetite se konstatacije Entonija Idna, Čerčilovog ministra inostranih poslova, koje doslovno glasi: Diplomatija je putokaz svake zemlje, a ambasador njen pravi reprezetent!
401 pregleda 9 komentar(a)
Branislav Mićunović, Foto: Arhiva Vijesti
Branislav Mićunović, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 18.10.2013. 10:41h

Od svih varijanti jedne državne politike diplomatija je, bilo da se radi o uspješnim ili neuspješnim potezima, najviše izložena javnom opserviranju ličnosti koje u nju idu – ili iz stvarne potrebe za njihovim uslugama, bilo iz hobija ili unosnog predpenzionog rješenja određene ličnosti s jakim vezama u političkom vrhu. Koliko se zna, mlada diplomatija osamostaljene i međunarodno priznate Crne Gore, imala je nekoliko zaista kardinalnih promašaja. Do sada su najuočljivija dva diplomatska promašaja, sa aromom skandala, gdje se može govoriti o omalovažavanju ili potcjenjivanju zemalja u koje su za ambasadore imenovani diletantni najnižeg ranga, ličnosti kontroverznih biografija, totalni marginalci u opsegu diplomatije i međunarodne politike.

Dva drastično nekorektna slučaja se odnose na Beograd i Zagreb, to jest prema Beogradu i Zagrebu: prema Beogradu kada je za ambasadorku imenovana jedna posve anonimna pravnica iz Bara, koja se u kadrovskoj DPS varijanti prvo domogla gradonačelnice Bara, čije je sjednice znala da vodi skarednim vokabularom domaćice kojoj je ručak zagorio. Već sam o slučaju prve ambasadorke Crne Gore, neodgovorno odaslate u Beograd, govorio s veoma ubjedljivom kritičkom logikom. Podsjećam: iza potonjeg ambasadora Kraljevine Crne Gore u Kraljevini Srbiji, dr Lazara Mijuškovića, balkanski uglednog državnika, velikog diplomate i političara, obnovljena Crna Gora u Beograd šalje opštinsku činovnicu bez ikakvog znanja i iskustva i u politici, a kamoli u diplomatiji. Srećom, ambasadorstvo te folklorno rustikalne Beranke brzo se završilo: iza gospođe ambasadorke ostalo je nekoliko neukusnih anegdota o prenapadnoj srdačnosti na prijemima u Ambasadi Crne Gore. Anegdote se i danas prepričavaju među osobljem Ambasade i diplomatskim korom koji još pamti prvu ambasadorku Crne Gore u Beogradu.

Ambasador poslat da popravi utisak crnogorskog shvatanja diplomatije na barski način, jeste ličnost sa izvjesnom diplomatskom praksom, pa i za vrijeme Miloševića, ali ujedno i sa prenaglašenim mediokritetskim osobinama koje za diplomatiju negdje dobro dođu, a negdje mogu biti i pogubne. Međutim, sada je u izgledu nastavljanje možda najkardinalnijeg potcjenjivanja Beograda! U izgledu je da će treći ambasador Crne Gore u Beogradu biti zet gospođe prve ambasadorke, popularno nazivane Anka Baranka, zapravo muž njene rođene mlađe sestre, svemoćne Radmile Vojvodić, odnedavno i njegošologice, koja je prije nekoliko mjeseci delegirana od Ministarstva kulture Crne Gore, to jest njenog supruga, da na uglednom simpozijumu na Sorboni o Njegošu, predstavlja to Ministarstvo sa prikazivanjem snimka njene predstave Njegoš, vatre, i kraćeg referata. Utisak je bio porazan, zapravo katastrofalan, tako da su se njegošolozi iz Crne Gore i Srbije, prisutni tom simpozijumu, bukvalno stiđeli takvog prilaza Njegošu i takve interpretacije Njegoša. Ova digresija o njegošlogici, diletantici, inače svemoćnom kadroviku u kulturi, povremeno evo i u diplomatiji, vlasnici privatne firme koja pruža reklamne usluge Vladi, samo je moguća naznaka u kakvom su kadrovskom haosu nalaze neki segmenti javnih institucija u Crnoj Gori. Dobro odgojeni cinik, s poznavanjem nekih aspekata intimističke logike u tom odnosu, rekao bi: On Njoj Sorbonu, a Ona Njemu ambasadorstvo! Mada je njegovo ambasadorstvo uzeto u postupak i prije njene Sorbone.

Dakle, u ozbiljnom je izgledu da treći ambasador Crne Gore u Beogradu bude veći promašaj čak i od svastikinog ambasadorstva. Mogući, skori, nenadni, zbunjujući, šokantno diletantski i površni Źaga Branislav Mićunović, biće treći crnogorski ambasdor u Beogradu. Kakvo poniženje za Beograd, a tek za Crnu Goru!

Izgleda da se u crnogorskoj diplomatskoj praksi ustalilo mišljenje da svako može biti diplomata, pogotovo ambasador. Beogradski i zagrebački slučajevi (Ankica i Sito) nas uvjeravaju da je crnogorska diplomatija postala utočište za ličnosti koje na taj način za nešto treba nagraditi, ili im se odužiti – njima ili, u beogradskom slučaju, nekome iz uže porodice. U ovom zaista neobičnom ambasadorskom slučaju, dođe li do realizovanja te kadrovske paranoje, radilo bi se o ličnosti bez zapaženijih intelektualnih, stvaralačkih, političkih ili društvenih kvaliteta. Radilo bi se o neadekvatnoj ličnosti budu li se crnogorski kadrovici kockali i posegli za presedanom bez primjera u okruženju, pa i šire. Ta ličnost nema ni onih najosnovnijih obilježja, naznake, potencijala, sklonosti da bi mogla biti diplomata, pa čak ni savjetnik za kulturu!

Zna se, a tek će se znati, što je taj Źaga Mićunović napravio od Ministarstva kulture: izdašno je finansirao promašaje u pozorišnom, književnom i izdavačkom životu; donirao je knjige koje se nikada nijesu pojavile, izdašno finansirao pozorišne projekte svoje supruge na kopnu i moru; zapostavio kulturnu baštinu, nije, što je bio obavezan, napravio čak ni popis spomenika kulture u Crnoj Gori. Taj zaista otužni ministar kulture bio je u vlasti jednog mafijaškog književnog klana i finansirao sve njegove prohtjeve. Jednom će, ipak, u to Ministarstvo morati da uđe finansijska kontrola. Moguće da će njeni nalazi zainteresovati i one delikatne institucije!

Da je Źaga Mićunović, recimo, čak dobro vodio Ministarstvo kulture, što je moguće samo kao pretpostavka, ne bi smio doći u obzir da eventualno bude imenovan za ambasadora Crne Gore u Beogradu. Dogodi li se to, biće u tome dosta sličnosti s jednom Nušićevom komedijom u kojoj su glavne ličnosti Svastike i Zet! Ko makar i površno poznaje tu ličnost, bez upečatljivijeg obilježja ličnosti, zna da bi njegovo ambasadorsko radno mjesto, uglavnom, bilo u Francuskoj 7, to jest u Klubu književnika, gdje bi, trepćući okicama, za svojim stolom, povjeravao diplomatske stupidnosti iz svoje prakse.

Crnogorski kadrovici koji nediplomatske kadrove danas usmjeravaju u diplomatiju, morali bi se prisjetiti briljantnih ambasadora Crnogoraca u jugoslovenskoj diplomatiji: Vladimir Popović Španac, Veljko Mićunović, Branko Drašković, Mišo Vlahović, Stana Tomašević, Vojo Daković, Mišo Pavićević, Novo Brković, Radomir Selić, Dragi Vujica, Pule Vujović... I nekoliko onih prvih ambasadora obnovljene države Crne Gore bili su diplomate od zavidnog ranga: Dragiša Burzan, Mićo Vlahović, Branko Lukovac, Željko Perović, Milica Pejanović Đurišić.

Gospodo kadrovici, prisjetite se konstatacije Entonija Idna, Čerčilovog ministra inostranih poslova, koje doslovno glasi: Diplomatija je putokaz svake zemlje, a ambasador njen pravi reprezetent!

Preporučujemo za Vas