Jedan od događaja koji je obilježio septembar je bankrot Albone. Odslikao je stanje ukupne crnogorske privrede kao i ulogu državne uprave u njenoj propasti. Ono što priču Albone čini posebno intrigrantnom jesu dijamanti iz Sijera Leonea u sefu CKB-a. Prošle godine, baš pred preuzimanje Albone, bili su takođe aktuelni dijamanti, ali ukradeni, sakriveni u sefu Hotela Belvi. Umjetnici bi rekli da su možda u pitanju isti dijamanti, savršena priča za novi film o agentu 007 i promociju turizma u politički zarobljenom balkanskom dragulju, Crnoj Gori.
Danas je svima jasno da je Albona bila neprofitabilna kompanija bez imovine. Međutim, ovo svima najednom očigledno stanje, akumulirano je kroz duži vremenski period. Kao po običaju, problem je za većinu bio nevidljiv, pa su ljudi zatečeni teškim posljedicama.
Iako je bila neprofitabilna kompanija, Albona je nekoliko godina unazad uzimala jedan značajan dio prihoda u maloprodaji, kasneći u plaćanju obaveza prema crnogorskim proizvođačima, veleprodajama, državi i bankama. Kašnjenje je vremenom preraslo u neplaćanje. Na taj način, malom broju zdravih, konkuretnih preduzeća, pričinjavala je direktnu materijalnu štetu i onemogućavala ili usporavala njihov razvoj. Postoji i druga strana medalje. U uređenim državama i regulisanim tržištima, kompanija bankrotira zbog pogrešnih poslovnih odluka i lošeg upravljanja.
U partitokratijama poput naše, kompanija može otići u bankrot i zato što za nju nijesu vladali jednaki uslovi poslovanja kao za druge, partijski lojalne, povlašćene. U čitavoj priči samo u jedno možemo biti sigurni - privređujemo u potpuno neregulisanom tržištu u kojem su moguće i priča o dijamantima, i priča o nelojalnoj konkureciji i dugogodišnje poslovanje preduzeća, čije su sada nenaplative obaveze dostigle blizu 10 miliona eura. Za regulaciju tržišta odgovornost bi trebalo da nosi država. Ko bješe naš ministar ekonomije?
I ranije je u sektoru trgovine bilo velikih bankrota, Novito, Pantomarket, Kontekst ... U godinama pred nama biće ih još, i to u svim sektorima privrede. Mnogo je kompanija vampira koje sisaju krv zdravim privrednicima što bezuspješno pokušavaju da poslovanje zasnuju poštujući parametre likvidnosti i profitabilnosti. Ko je kriv za ovakvo stanje i kako ga promijeniti?
Kriva je vlast. Toliko je izgubljena u kriminalu i koruptivnom očuvanju interesa vladajućih grupa da sada ne može da primijeni ni pozitivnu praksu iz okruženja. Zato naša privreda ubrzano i sigurno ide ka ambisu. Ovakva devastirajuća ekonomska politika crnogorske Vlade i dalje zatvara naša, a otvara radna mjesta u zemljama okruženja, smanjuje ukupnu kupovnu moć naših, a povećava kupovnu moć njihovih građana, umanjuje profit i mogućnost za nove investicije domaćim, a uvećava ga stranim kompanijama koje ga ulažu u svojoj zemlji. Dok god je privredni ambijent ovako degenerisan, nezdrave kompanije i selektivna primjena zakona nastaviće da nanose štetu zdravoj konkurenciji, proizvođačima, veleprodajama, bankama, radnicima i državi.
Ova pojava se može suzbiti. Usvajanjem zakonske regulative kojom bi se rokovi plaćanja sveli na 30 dana, uz mogućnost produženja na 60 dana, slaba crnogorska proizvodnja dobila bi šansu da se razvija. Velikim kompanijama iz okruženja onemogućilo bi se korišćenje komparativne prednosti likvidnosti kojom potiskuju domaće proizvođače iz maloprodaje. Centralizovanje bilansa svih preduzeća i njihova dostupnost uz internet pretragu olakšala bi saradnju među privrednicima. Nezdrave kompanije u svim privrednim sektorima postale bi jasno vidljive i ubrzala bi se njihova likvidacija, a njihov prihod preusmjerio na zdrave kompanije.
Razumijevajući činjenicu da su lanci maloprodaje među najvećim poreskim obveznicima, strah političara od ugrožavanja njihove likvidnosti je prirodan, ali iskustvo drugih iz okruženja ukazuje da je neopravdan. U prethodnom periodu završeno je njihovo infrastrukturno investiranje. Tržište maloprodaje je pokriveno zahvaljujući i mogućnosti da se obaveze plaćaju nakon 120 ili 150 dana. U suštini, korišten je besplatan obrtni kapital, koji su plaćali drugi. Ovaj proces je bio neophodan i neizbježan, ali vrijeme je za sljedeći korak u razvoju tržišne ekonomije. Iz ovog razloga neka vrsta prelaznog roka do primjene novog zakona obezbijedila bi svim privrednim subjektima da se kroz dogovore sa bankama i dobavljačima adaptiraju na jednake uslove poslovanja za sve.
Samo regulacijom mogu se eliminisati nelojalna konkurencija, podstaći nove investicije, otvoriti nova radna mjesta i na kraju ostvariti rast kupovne moći stanovništva. Ovo je neodložan interes svih privrednih subjekata, njihovih vlasnika i radnika, banaka, vlasti i opozicije zajedno, a rokovi za zakonsko reagovanje su odavno istekli, baš poput onih u privredi. Svako dalje odlaganje rješavanja ovog značajnog problema vodi nas direktno u grčki scenario koji se na žalost sve više čini neizbježnim.
Bonus video:
