Vlada Crne Gore je nedavno dala saglasnost Ministarstvu finansija da počne pregovore sa bankama radi zaduženja od 147 miliona eura, kako bi se pokrile budžetske obaveze do kraja ove godine. Opozicija je reagovala komentarima da Vlada novim zaduženjima „vodi državu u stečaj“.
U martu 2013. godine Vlada je usvojila „Analizu održivosti javnog duga Crne Gore“. Prema ovom dokumentu, javni dug, uključujući i izdate garancije, iznosi 2,3 milijarde eura ili 69,6% bruto društvenog porizvoda (BDP). U ovom dokumentu se kao glavni indikator održivosti javnog duga koristi Mastrihtski kriterijum (60% u odnosu na BDP) i izvodi se zaključak da je dug Crne Gore „relativno održiv“.
Do nagomilavanja javnog duga je došlo zahvaljujući višegodišnjem budžetskom deficitu i neopreznom izdavanju državnih garancija. Javni dug je tako u periodu 2007.-2012. praktično udvostručen.
Uobičajeni način finansiranja javnog duga su državne obveznice, a ponekad se pribjegava i direktnom zaduženju kod banaka. Investitori procjenjuju stepen rizika (vjerovatnoću naplate) pojedinih obveznica i na osnovu toga odlučuju kolika treba da bude kamatna stopa. U situaciji kada se zemlja nalazi u recesiji, pri čemu automatski dolazi do porasta procenta duga u odnosu na BDP, uz stalno povećanje emisije obveznica, za očekivati je da investitori počnu da gube povjerenje i da očekuju veće kamatne stope. Povećanje kamatnih stopa u krajnjem može dovesti do potpune nesolventnosti države dužnika.
Dakle, javni dug postaje neodrživ ako ga kao takvog doživljavaju akteri na tržištu hartija od vrijednosti i kreditori uopšte. Oni, naime, neće više biti spremni da pozajmljuju državi koja je visoko zadužena i zavisna od pozajmica, a to neizbježno vodi finansijskom kolapsu.
Za sagledavanje održivosti duga je bitno nekoliko pravila: u slučaju da je stopa rasta BDP-a veća od kamatne stope, država može ostvariti i budžetski deficit, a da svejedno ne poveca udio duga u BDP-u. U ovom slučaju, država može stalno otplatu starog duga vršiti emisijom novog duga, a da se ne poveća njena relativna zaduženost. U Crnoj Gori je upravo obrnut slučaj: stopa rasta BDP-a (u 2012. je bila -2,5%, u 2013. se očekuje 1,0%) je stalno ispod nivoa kamatne stope (trenutno oko 6-7%), a stari dug se ipak finansira emisijom novog duga. Ovakav pristup, naravno, nije održiv.
Pored toga, važno je imati na umu tzv. “intertemporalno budžetsko ograničenje” koje kaže da država ne može beskonačno voditi politiku budžetskog deficita, već da na dugi rok mora doći do izjednačavanja deficita i suficita odnosno njihovih diskontovanih sadašnjih vrijednosti. U Crnoj Gori ne postoje projekcije koje bi ukazale na to da će država na srednji rok ostvariti suficit državnog budžeta. Za ovakav preokret bi bio potreban bum na tržištu, nalik onome iz perioda prije ekonomske krize.
U Crnoj Gori takođe ne postoji procjena koliki je tzv. „fiskalni jaz“, odnosno iznos nedostajućih sredstava za pokrivanje (postojećeg i budućeg) državnog duga do određene tačke u vremenu.
U javnosti se najčešće govori u kategorijama jednostavnih pokazatelja zaduženosti kao što je procenat duga u odnosu na BDP. Međutim, ni u teoriji ni u praksi ne postoje jasni i nedvosmisleni indikatori o tome koliki treba ili smije da bude državni dug u odnosu na BDP. Iako EU kroz Mastrihtske kriterijume propisuje limit od 60% duga u odnosu na BDP i limit deficita od 3% BDP-a, ove cifre se ne zasnivaju na empririjskim dokazima, već su arbitrarno određene (mada između njih samih postoji matematička veza).
Iako ne postoji čvrst stav po pitanju toga koliki dug može ili treba da bude, postoje jasne indikacije da preveliki javni dug može imati brojne negativne efekte.
Prije svega preveliki dug ima prociklične efekte i otežava vođenje ekonomske politike u kriznim situacijama. Kao što je pomenuto, veliki dug po pravilu dovodi do rasta kamatnih stopa, pa dug sa vremenom postaje sve manje održiv. Neki autori smatraju da preveliki dug dovodi do otežanog, odnosno usporenog privrednog rasta i inflacije.
Treba napomenuti i to da se budžetski deficit ne može posmatrati samo kroz numerički izraz, već da je od velikog značaja na koji način se budžetska sredstva troše: npr. na investicije koje treba da podstaknu rast ili na prostu potrošnju. U Crnoj Gori se trenutno veći dio zaduženja koristi za finansiranje tekuće potrošnje i za podmirivanje troškova prethodnog zaduženja, što na dugi rok očigledno nije održiv pristup.
Problem sa budžetskim deficitom Crne Gore i sa posljedičnim javnim dugom je u tome što deficit i dug stalno rastu, u apsolutnim iznosima i u odnosu na BDP, što može da dovede do nepovjerenja kreditora i nevoljnosti da kupuju državne obveznice ili daju kredite, a što bi u konačnom zemlju moglo da odvede u insolventnost.
Budući da jedna suverena država po definiciji kontroliše sve svoje poslove, nije moguće natjerati je na to da plati preuzeti dug, čak i kad postane insolventna. Dakle, zemlja dužnik može jednostavno da odbije da plati kreditore.
Međutim, ovo ne znači da bi zemlje kreditori ostale ravnodušne na ovakav potez insolventne države. Sasvim je realno pretpostaviti da bi kreditori vršili različite vrste pritisaka na dužnika, uključujući stopiranje svakog daljeg kreditiranja, zaplijenu imovine i slično.
Zemlje dužnici obično u dužničkoj krizi posežu za pregovorima sa kreditorima, prodajom imovine, zahtjevima za restrukturiranjem i oprostom dijela duga... Istorija je puna ovakvih primjera.
Iz tekućih aktivnosti Vlade i iz dokumenta pomenutog na početku se može zaključiti da su trenutno sve aktivnosti usmjerene na upravljanje načinom zaduživanja i iznalaženje najboljih načina da se planirano zaduženje i realizuje.
Međutim, rješenje problema prezaduženosti nije u žongliranju različitim kreditnim aranžmanima i emisijama obveznica (mada prudentna politika u ovom dijelu može značajno da ublaži problem), već u pokretanju privredne aktivnosti i rastu BDP-a, koji jedino može da dovede do ozdravljenja javnih finansija na dugi rok.
www.facebook.com/alternativna.ekonomija
Bonus video:
