Demokratija bi, u teoriji, trebalo da predstavlja potpunu suprotnost diktaturi i obratno. Ali može li postojati demokratska diktatura? Na primjerima pojedinih društava, uključujući i naše, reklo bi se da može.
„Pobuna ne vodi obavezno u revoluciju; revolucija ne vodi obavezno u demokratiju; a demokratija ne vodi obavezno u zapadni model ustavnog ustrojstva”- George Friedman.Sa jedne strane imamo parlamentarni višepartijski sistem, ”slobodne izbore”, ustav i zakoni su nam, u manjoj ili većoj mjeri, usklađeni sa standardima tzv. zapadne demokratije. I pored toga što je ta usklađenost više fasadna nego suštinska, što se najbolje vidi po načinu funkcionisanja ključnih institucija, mi ipak ispunjavamo osnovne (pred)uslove da se možemo svrstati u demokratska društva.
Sa druge strane kod nas demokratija nikad nije ni došla. Nije ni kapitalizam. Sve zemlje koje su dobile pare nešto su uradile, izgradile puteve, razvile turizam, svi nešto rade, ”čupaju se” kako znaju i umiju ili bar pokušavaju. Gdje smo mi i koja je to naša priča. Moj omiljeni lik, reditelj Majkl Mur rekao je da postoje države u kojima se vlast boji naroda i države u kojima se narod boji vlasti. Mi smo se uvijek bojali vlasti i sada i prije 200 godina. I niko nam nije kriv što “obožavamo 'da živimo' u dobrovoljnom ropstvu”.
Današnja logika - prosječni čovjek otprilike ovako nekako razmišlja: zašto bih ja, koji sa politikom nemam blage veze, trebalo da nagrabusim kad su krizu ionako izazvali razni korumpirani političari, bankari i berzanski špekulanti, pa neka onda oni lijepo snose posljedice, a ne mi – napaćeni narod!!! Jedini dan kada narod nije napaćen je dan izbora, jer se onda itekako bavi politikom i odlukom da li će sjutra opet biti napaćeni. Na žalost, u utorak sve po starom i tako, sada već decenijama!
Cijela filozofija se svodi na umijeće vladajuće strukture da u bilo kojem sistemu ”manjima od sebe” isporuči onoliku količinu materijalnih i nematerijalnih koristi, koja će ih zadovoljiti u mjeri da im rizik upuštanja u promjenu vladajućeg modela djeluje kao isuviše visok da bi im se isplatilo da ga preuzmu, ili jednostavno, sve dok vjeruju ili osjećaju da imaju šta da izgube, pripadnici “manjih” se, ma koliko gunđali, neće usuditi da organizovano krenu u rušenje aktuelnog poretka.Zaključak :
„Nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki, i da nema ovakvih razlika među ljudima. Nije se rat ni završio, a ti si se vratio sa ‘pošteno zarađenim’ kapitalom. Pre tebe njih hiljadu, posle tebe još hiljadu – da ponovo zidate dvorce i zamkove, da ponovo tlačite i uništavate ljude, je li?!“… (Danilo Bata Stojković kao Ilija Čvorović u kultnom filmu „Balkanski špijun”).
Bonus video:
