Mršte iz mojeg lokala“, viče jedan od zakupaca šankova na trgu ispred Starog Grada, savršeno ubijeđen da upravo njemu pripada tromilenijumski grad i da je sačinjen baš po mjeri njegove zarade i njegove vizije ljudskih prava. To što svake večeri poslužuje i mnoge gej goste ništa ga ne buni.
Učesnici parade se ubrzo ukrcavaju na brodove. Vožnja nije po volji vlasnika - milicija mu je to naredila. Policajcima na brodu je malo muka; sa sjevera su i nisu stigli da doručkuju. „Ko će mi platiti, izgubio sam turu, a sezona je ionako pukla“. I dok mu telefon neprekidno zvoni, a drugovi ga zapitkuju gdje je, on jetko kaže: „Evo me, vozim ove… orlove.“
Poslije vještog manevra, slijedi iskrcavanje na Kraljevu plažu. „Da nije bilo parade, ne bismo vidjeli miločersku plažu, kaže predstavnica nevladine organizacije, diveći se okolini. A to što crnogorski građani nogom ne mogu kročiti na najljepše parče obale, dala im je naša čuvena tranzicija.
Biće ipak da su gej zajednica u Crnoj Gori i parada krivi za sve. Natalitet bi svakako bez toga bio veći, jer bi postojale stimulativne mjere za trudnice, a proizvodi za djecu bi bili manje oporezovani. Bilo bi dovoljno vrtića, a očevi bi provodili prosječno više od dvadeset minuta dnevno u razgovoru sa svojom djecom. Ne bi bilo porodičnog nasilja, a kad sirotinja ima mnogo djece niko ne bi komentarisao kako nije trebalo da se „kote“. Crnogorski parovi bez djece bi smjesta dobili naviku da usvajaju djecu, a Dom u Bijeloj ne bi postojao.
Biće da je ipak gej zajednica kriva za sve. Da njih nema, ne bi bilo ekonomskog sunovrata i nepoštene tranzicije. Korupcija i organizovani kriminal sigurno ne bi postojali. Dobri investitori, iz zemalja u kojima se gej parade odavno održavaju, pohrlili bi u Crnu Goru da se konačno odmore i investiraju u okrilju ovako „miroljubivog“ naroda.
I dobro je da se perčinamo oko gej parade. Građani tako mogu vježbati svoj pravedni gnijev, kada to već nisu uradili kada su ih svađali i nacionalno dijelili, kada su ih zaduživali i prodavali im maglu. Kada su spremno podmićivali i bili podmićivani i „maženi“ sitnim privilegijama. Da nema gej parade, svijet ne bi znao da postoje gordi poslušnici, ponosnici vazdapokornici.
Od svega je, međutim najindikativniji način na koji vlast i opozicioni vrhovi „podržavaju“ gej zajednicu. Stiče se utisak da se, po pitanju ovog „štrika“ koji treba da dobijemo od EU, i u vrhovima vlasti i opozicije „izvlače šibice“, pa ko izvuče kraći dio. Prije toga se, po lijepom našem običaju, pobrinemo da se taj kraći dio slučajno ne nađe kod onih koji imaju dužu moć.
Zato prva gej parada u Budvi nije bila toliko test za građane Crne Gore, koliko za njenu pozicionu i opozicionu vlast. Jer, ni po čemu se nije vidjelo da su vrhovi vlasti i opozije spremni da lično naprave otklon od uparloženog populizma, koji nas je, još od one čuvene kosovske flaše, vodio u ratove i tranzicione pošasti. Opravdanja zbog neprisustva su bila svakojaka. Međutim, da je Crna Gora drugačija u ekonomskom i društvenom pogledu, niko ne bi ljude iz vrha vlasti i opozicije zavitlavao zbog podrške gej zajednici, kao što to niko ne radi u evropskim zemljama.
Sve se ovo odvijalo u zemlji koja na mapi Evrope ima najveći broj policajaca po glavi stanovnika (pet puta više od nekih skandinavskih zemalja i tri puta više od Slovenije). Policajci su zaista demonstrirali snagu i odlučnost države kada je u pitanju prva gej parada. Utoliko je teže shvatiti zbog čega država isto tako ne zaštiti građane i kada su u pitanju korupcija i kriminal, divlja gradnja ili zloupotreba resursa, odgovornost administracije ili dugovi „investitora“. Ipak je gej parada, premda značajan društveni izazov, svojevrsna „muva“ u odnosu na prave „međede“ od problema. Nećemo, valjda, zadovijek pred tim „međedima“ stajati „kao popičice“, a demonstrirati hrabrost i gnijev „pravednika“ nad manjinama.
A još jedna nevladina aktivistkinja koja se našla u paradi kaže da je joj se činilo kao da je u Bijelom Polju iz devedesetih. I zaista, biti na gej paradi u atmosferi linča prava je prilika da se shvati kako su se osjećali Muslimani i Hrvati devedesetih, kako su se osjećali Srbi u Hrvatskoj devedesetih, kako su se osjećali Liberali u Crnoj Gori dok su klicali protiv rata u Dubrovniku, kako su se nekad osjećali Jevreji i još uvijek Romi. Nije čudno ni to što su žene bile spremnije da podrže paradu i odlučnije da prođu kroz kišu kamenica. Uostalom, one bolje znaju kako izgleda diskriminacija, a majke na kraju prihvate i vole svako dijete.
Nijedno društvo ne bi smjelo da dozvoli da se izgubi neki budući naučnik ili umjetnik, ljekar, kuvar ili vrhunski sportista, samo zato što je zbog diskriminacije imao „peh“ da bude žena, da bude druge rase, da bude gej, da bude pripadnik druge nacije ili vjere, da bude siromašan… Snaga građanskog društva je u tome da ne dopusti da se ljudski i društveni kapital umanjuje zbog bilo kakve diskriminacije. Nije stoga čudno što se prva stidljiva gej parada održala u Budvi. Taj grad je, uz sve njegove brojne mane, ipak najbliži EU, kako po svom ekonomskom potencijalu tako i po prilikama za zaradu, koje pruža svim crnogorskim građanima. Taj grad još nije propao, iako su riješili da ga puste „da propadne do kraja“.
Bonus video:
