Svijet u riječima

Egipat i šta poslije

Na Bliskom istoku u toku je dugi proces tranzicije. On je težak, dugotrajan i skup. I ova borba se tiče svakoga
3 komentar(a)
Egipat protesti, Foto: Beta/AP
Egipat protesti, Foto: Beta/AP
Ažurirano: 17.07.2013. 11:16h

Događaji koji su doveli do toga da egipatska vojska zbaci predsjednika Mohameda Mosija stavili su armiju pred jednostavan izbor: intervencija ili haos. Sedamnaest miliona ljudi na ulici nije isto što i izbori. Ali to je izuzetna manifestacija moći građana.

Morsijeva Muslimanska braća nisu uspjela da se iz opozicionog pokreta preobraze u vladajuću stranku. Naravno, vlade zemljom upravljaju dobro, loše ili prosječno. Ali ovo je drugačije. Egipatska ekonomija propada. Uobičajenog reda i zakona praktično da nema. Službe ne funkcionišu kako treba.

Pojedini ministri su dali sve od sebe. Prije nekoliko nedjelja, sastao sam se sa ministrom turizma za koga sam mislio da je odličan i da ima razuman plan za oživljavanje tog sektora. Poslije nekoliko dana on je podnio ostavku, pošto je Morsi preduzeo jedan zapanjujući korak i za guvernera provincije Luksor (glavne turističke destinacije) imenovao osobu blisku grupi koja je odgovorna za teroristički napad 1997. u Luksoru - najgori koji se ikada desio u Egiptu - u kojem je stradalo više od 60 turista.

Sada se vojska suočava sa delikatnim i te škim zadatkom da vrati zemlju na put ka izborima i brzo povrati demokratsko upravljanje. Moramo se nadati da to mogu uraditi bez daljeg prolivanja krvi. U međuvremenu će, međutim, neko morati da upravlja zemljom. To će podrazumijevati donošenje nekih teških i čak nepopularnih odluka. Neće biti lako.

Ono što se dešava u Egiptu je najnoviji primjer međusobnog djelovanja demokratije, protesta i efikasnosti vlasti. Demokratija je način da se odluči ko će donositi odluke, a ne zamjena za donošenje odluka. Sjećam se razgovora sa nekolicinom mladih Egipćana nedugo nakon pada predsjednika Hosnija Mubaraka 2011. Smatrali su da će se, sa dolaskom demokratije, riješiti problemi.

Kada sam ih pitao kakva bi trebalo da bude ispravna ekonomska politika Egipta, jednostavno su rekli da će sve biti u redu jer sada imaju demokratiju i sve ekonomske ideje koje su imali svodile su se na to da zadrže sve staro što je imalo i najmanje šanse da uspije.

Snažan sam zagovornik demokratije. Međutim, sama demokratska vlada ne garantuje efikasno upravljanje zemljom. Danas učinkovitost predstavlja izazov. Kada vlada nije učinkovita, građani protestuju. Oni ne žele da čekaju izbore.

Zapravo, sudeći po primjerima Turske i Brazila, građani mogu da protestuju čak i kada su, po bilo kojem objektivnom mjerilu, njihove zemlje ostvarile ogroman napredak.

Međutim, kako zemlje prlaze iz statusa države sa niskim u status države sa srednjim primanjima, očekivanja građana rastu. Oni žele kvalitetnije usluge, bolje uslove stanovanja i dobru infrastrukturu (naročito saobraćajnu). I preziru i nagovještaj da im vladajuća klika stoji na putu ka tome, do te mjere da izlaze na ulice.

To je vrsta slobodnog demokratskog duha koji djeluje mimo uobičajene prakse da se o vladi odlučuje na izborima. On je umnogome podstaknut društvenim mrežama (koje su i same revolucionarni fenomen) i brzo se razvija ubrzavajući krizu.

Ovaj fenomen nije uvijek dosljedan ni racionalan. Protest me predstavlja politiku, a plakat nije program vlade. Međuti, ukoliko vlade nemaju jasne argumente kojima bi opovrgli demonstrante, onda su u nevolji.

Problemi vlade u Egiptu dodatno su usložnjeni prezirom prema ideologiji i netoleranciji Muslimanske braće. Građani su počeli da vjeruju da Braća uporno nameću svoju doktrinu u svakodnevnom životu.

Prvi put širom Bliskog istoka postoji otvorena debata o ulozi religije u politici. Uprkos superiornoj organizaciji Muslimanske braće, oni koji podržavaju suštinski sekularan pristup vlasti - a to važi za veći dio regiona - vjerovatno su u većini. Društvo može da bude duboko prože to vjerskom tradicijom; ali narod počinje da prepoznaje da demokratija funkcioniše samo kao pluralistički koncept, zahtijevajući jednako poštovanje za različite vjeroispovijesti i dozvoljavajući religiji pravo da se izrazi umjesto da se zabranjuje.

Za zemlju poput Egipta, koji ima ogromnu i raznovrsnu civilizaciju i obuhvata oko osam miliona hrišćana i mladu populaciju kojoj je potrebno da bude povezana sa svijetom, nema budućnosti u obliku islamske države koja teži da bude dio regionalnog kalifata.

Dakle, šta treba da radi Zapad? Egipat je najnoviji podsjetnik da je region u previranju i da nas neće ostaviti na miru, ma koliko mi to željeli. Povlačenje nije opcija jer status kvo nije opcija. Svaka odluka da se ne djeluje je sama po sebi odluka koja nosi ogromne posljedice.

Najprostije rečeno, Zapad ne može sebi da priušti kolaps Egipta. Zato treba da se angažuje i da novoj de fakto vlasti pomogne da sprovede neophodne promjene, naročito u vezi sa ekonomijom, kako bi ostvarila adekvatan učinak za egipatske građane. Na taj način takođe će pomoći i da se oblikuje put povratka ka glasačkim kutijama stvoren od strane Egipćana za Egipćane.

Angažovanje se zahtijeva i u drugim djelovima regiona. Kada je u pitanju Sirija, najgore što može da se desi je neprihvatljivo: podjela zemlje gdje bi na istoku ostala siromašna sunitska država na čijem bi čelu bili ekstremisti i koja bi bila otsječena od mora i bogatstva zemlje. U tom slučaju bi Liban bio potpuno destabilizovan, Irak još nestabilniji, a Jordan bi se našao pod još većim pritiskom (koji jedino odvažno vođstvo kralja Huseina uspijeva da drži pod kontrolom, u interesu svih nas).

A šta bi ostalo pod kontrolom sirijskog predsjednik Bašara al Asada zavisilo bi od terorističke organizacije Hezbolaha i Irana Što se tiče Islamske Republike, novi predsjednik Hasan Rohani bi možda želio da postigne sporazum sa međunarodnom zajednicom o nuklearnim ambicijama te zemlje – ili možda ne bi. U svakom slučaju, konačnu riječ u Iranu i dalje ima vrhovni lider ajatolah Ali Hamnei.

Svijet ne može da priušti da se Iran domogne nuklearnog oružja. A ja čak nisam ni pomenuo izazove u Libiji, Jemenu i sve otuđeniji Pakistan, niti kugu ekstremizma koja sada obuzima sjeverni dio subsaharske Afrike i djelove centralne Azije.koja sada obuzima sjeverni dio subsaharske Afrike i djelove centralne Azije.

Zapadni interesi zahtijevaju da ostanemo angažovani. Moramo da donesemo dugoročne odluke pošto, kratkoročno gledano, nema jednostavnih rješenja. Aktuelna posvećenost i entuzijazam američkog državnog sekretara Džona Kerija u vezi sa izraelsko-palestinskim pitanjem predstavlja primjer: Ukoliko je nešto bitno, angažuj se na tome, ma koliko bilo teško. Na Bliskom istoku u toku je dugi proces tranzicije. On je težak, dugotrajan i skup.

Mnogi na Zapadu smatraju da neko drugi treba da pomogne organizovanju tog procesa. Ali to je naš posao. Ova borba se tiče svakoga. Dobra vijest je da na Bliskom istoku postoje milioni modernih i otvorenih ljudi. Oni treba da znaju da smo na njihovoj strani, da smo njihovi saveznici - i da smo spremni da platimo cijenu da bismo bili tamo s njima.