Tokom prva četiri mjeseca 2025. godine, 56 građana Norveške razgovaralo je o tome kako ogromno naftno bogatstvo Norveške može najbolje služiti sadašnjim i budućim generacijama - kod kuće i u inostranstvu. Za razliku od tradicionalnog donošenja odluka, kada izabrani zvaničnici i stručnjaci određuju politike, takozvana Komisija za budućnost (druga takva u istoriji Norveške) omogućila je da obični građani - koji su izabrani putem reprezentativnog procesa i imaju potrebno znanje - formulišu preporuke kroz informisanu debatu.
Usvajanjem tako radikalnog modela deliberativne demokratije, usmjerenog na dugoročne kolektivne koristi, a ne na kratkoročne političke interese, Norveška je postavila presedan za druge zemlje. Ali možda još važnije, kada je Komisija 13. maja predstavila svoje preporuke norveškom parlamentu, formalno je zatražila i pravni okvir za zaštitu budućih generacija, uključujući i imenovanje komesara. Ako bude odobreno, to bi pokazalo da aktivisti na lokalnom nivou imaju moć da promijene paradigmu javne uprave.
Imam iskustvo iz prve ruke o potencijalu da do ovakve promjene dođe, jer sam bila prvi komesar za buduće generacije u Velsu, gdje je Zakon o blagostanju budućih generacija usvojen 2015. godine. Zakon zahtijeva od javnih tijela da razmotre dugoročne posljedice svojih odluka i obezbjeđuje da politike promovišu održivost i međugeneracijsku pravdu.
Zakon je rezultat jednogodišnjih javnih konsultacija (još jedan primjer deliberativnog demokratskog procesa). Velška vlada je 2014. godine zamolila građane da razgovaraju o tome kakvu zemlju žele da ostave svojoj djeci i unucima. Njihovi odgovori su pomogli u formulisanju sedam dugoročnih zakonodavnih ciljeva usmjerenih na blagostanje i oni vladi služe kao vodilja.
Interesovanje za takve zakone raste širom svijeta. U septembru je Generalna skupština UN usvojila Deklaraciju o budućim generacijama, koja poziva vlade da institucionalizuju dugoročno planiranje.
Norveška ima šansu da to učini, i to bi bilo izuzetno značajno. Razlog je veličina njenog suverenog naftnog fonda: 1,8 biliona dolara. Sa klimatskim promjenama i ekonomskom neizvjesnošću koja eskalira, Norveška mora da usvoji nove pristupe upravljanju svojim finansijama kako bi pomogla u zaštiti blagostanja planete i društva.
Kao jedna od najvećih svjetskih zemalja izvoznica nafte, Norveška mora da se pomiri sa svojom zavisnošću od fosilnih goriva. Da, zemlja se obavezala na ambiciozne klimatske ciljeve, uključujući neto nultu emisiju gasova staklene bašte do 2050. godine. Ali ona nastavlja da širi svoju naftnu industriju uprkos globalnim pozivima za održivo smanjenje proizvodnje fosilnih goriva i prijetnji od degradacije životne sredine njenih netaknutih ekosistema (od arktičke tundre do velikih fjordova). Norveška se takođe suočava sa izazovom prelaska na postnaftnu ekonomiju dok se okreće ka obnovljivim izvorima energije. Potrebna je pažljiva diverzifikacija kako bi se smanjili troškovi starenja imovine, zaštitili radnici i obezbijedila pravedna tranzicija.
Norveški Zakon o budućim generacijama, zasnovan na velškom modelu, osiguraće da se međugeneracijska odgovornost uzme u obzir u politici i da vlada uravnoteži socijalnu, ekonomsku, ekološku i kulturnu dobrobit sadašnjih i budućih generacija. U ovom procesu, komesar za buduće generacije mogao bi da igra ulogu nezavisnog stručnjaka, ističući mjere koje su suprotne ciljevima zakona i zahtijevajući od političkih lidera da traže i pronađu ravnotežu između kratkoročnih i dugoročnih interesa.
Mnogi savremeni problemi ilustruju tužne posljedice nesposobnosti da se planira budućnost. Od klimatskih promjena do demografskih pomjeranja - svi ti problemi, koji se često prepliću, nastali su kao posljedica kratkovidih odluka i svjesnog ignorisanja pouzdanih činjenica i jasnih trendova. Na primjer, šta će se desiti ako staračko stanovništvo Norveške ne uspije da se prilagodi višim temperaturama, dodatno opterećujući već preopterećen zdravstveni sistem?
Ipak, cilj dugoročnog planiranja nije samo u sprečavanju problema, već i u ostvarivanju bolje, obećavajuće budućnosti. Na primjer, velški model je obezbijedio vladi i društvenim institucijama alat koji im omogućava da vide dalje od političkih ciklusa. Fokusirajući se više na budućnost, vlasti su počele da daju prednost investicijama u javni prevoz, a ne u izgradnju puteva; da usmjeravaju napore na očuvanje zdravlja ljudi, a ne samo na njihovo liječenje; pa su čak i oživjeli velški jezik, koji je u jednom periodu bio pred izumiranjem.
Norveška Komisija za pitanja budućnosti se oglasila, i sada je na vladi te zemlje da odluči kojim će putem. Da li će postati svjetski lider u dugoročnom političkom planiranju, obezbjeđujući da njeno naftno bogatstvo donosi korist budućim generacijama? Ili će donositi odluke isključivo na osnovu kratkoročnih interesa, ostavljajući krize s kojima će se morati nositi građani budućnosti? Pokazujući poštovanje prema volji svojih građana, Norveška treba da preuzme obavezu: da pomogne u stvaranju svijeta u kojem rastu jednakost i blagostanje ljudi.
Autorka je bila prva komesarka za buduće generacije u Velsu i pionirka u oblasti političkog planiranja orijentisanog ka budućnosti; njena uloga, uvedena kroz Zakon o dobrobiti budućih generacija iz 2015, bila je da osigura da velške javne institucije uzimaju u obzir dugoročne posljedice svojih odluka, s ciljem da unaprijede održivost, jednakost i kvalitet života za sadašnje, ali i za buduće generacije.
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
