Trinaesti jul 1941. Najveći datum crnogorske savremene istorije. Simbol antifašizma. Događaj kojem se klanjao i jedan Žan Pol Sartr. Dan državnosti i najznačajniji državni praznik. Ime najznačajnijeg državnog priznanja. Povod za raspravu o tome ko zaslužuje takvu državnu počast. O tome odlučuje žiri kojeg imenuju oni koji daju nagrade. A, oni bi morali biti dostojni vrijednostima imena nagrade. Svaka odluka je subjektivna. Posebno odabir iz mnoštva. Da bi se smanjio subjektivizam (ali ga je nemoguće isključiti) propisuju se pravila koja bi se načelno trebala poštovati.
Ovogodišnja odluka žirija izazvala je lavinu kritika. Nijesam od onih koji se bilo kada pridruživao horu. Znam da je opšta buka samo znak da se ne čujemo. Kao dobitnik ovog državnog priznanja dvostruko sam zbunjen. S jedne strane osporavanjem lauerata, od kojih su predmet kritike, samo njih dvojica, (Čelebić i Lakušić), dok trećeg niko i ne pominje uz obavezan komentar ("nikad čuo i obavezno isticanje da je profesor na UDG").
Odmah moram istaći da nemam ništa protiv toga što su navedena lica dobitnici. Ali mi se čini prizemnim optužba da se radi o licima koji u svojim djelima nikada nijesu upotrijebili prefiks "crnogorski". Niko, ama baš niko nije analizirao djelo ovih ljudi, zašta se valjda nagrada i dodjeljuje.
Čak ni članovi žirija koji valjda moraju objelodaniti razloge, koji su ih opredijelili da baš njima, a ne drugim kandidatima, kojih je bilo više, dodijele ovako visoko priznanje. Ovako ispada da je glavni kriterijum za dodjelu nagrade "politička i nacionalna podobnost", a da je djelo nešto usputno, efermerno i nevažno.
Tako je čaršija dodatno nahranjena tračevima o tome da se laueratima nagrada osporava zato što su Srbi (ovih dana jedan od dobitnika javno izjavi da su mu đedovi i sinovi Crnogorci i da je on uvijek bio Crnogorac).
U suštini, mislim da je potpuno nebitno koje su nacionalnosti dobitnici, a još manje bitno kakvi su njihovi politički nazori, ali je zaista bitno da li imaju djelo koje opravdava ime nagrade. Tu, naravno, spada i javni angažman koji po pravilu korespondira sa vrijednosnim sistemom samog djela.
Uz pretpostavku da to nije sporno (nijesam stručnjak za književnost, a vjerujem Koprivici i Nikolaidisu) ipak ostaje upitanost, koja me provocira da se javno izjasnim protiv razloga za donošenje zakona kojim bi bilo legalizovano. "oduzimanje" dodijeljenog priznanja.
Naravno, da sam siguran da takav zakon neće dobiti većinu u parlamentu. Samim tim i nije problem u nedovoljno jasnim zakonskim odredbama o nagradi. Niti je problem, ( mislim da je čak dobro) što su nagradu dobili predstavnici "srpske i anticrnogorske opcije"). To bi se čak moglo tumačiti kao izraz namjere da se krene ka potrebnom pomirenju.
Da se ne lažemo, nagrada je rezultat konfuzije koja se svjesno proizvodi. Ponavlja se stari obrazac bespotrebne konfrontacije oko pitanja koja se svjesno prodaju kao magla društvenog sljepila. Kao što sam pretpotstavio da su Zakoni oko akademija samo simulacija u kojoj vlast pliva kao riba u vodi, tako se i sada bespotrebno diže prašina oko nečega, što se ne tiče niti Crne Gore niti nagrade. Naime, nagrade su uvijek iskaz vrijednosnog sistema onih koji je dodjeljuju.
Ako misli neko da je slučajno, da su ovogodišnji dobitnici, bivši ministri kulture (članovi najsramnijih vlada u novijoj crnogorskoj istoriji, prva formirana 15. februara 1991, druga 15. marta 1993,), taj ne umije čitati način restauracije vrijednosnog sistema za koji samo neupućeni misle da je za nama.
Naime, pomenuta gospoda su bili ministri kulture u vrijeme kada je na ovim prostorima unižavanje antifašizma trinajestog jula bio zvaničan projekat vlasti (dokaz: Ž.Andrijašević, Nacrt za ideologiju jedne vlasti, Bar 1997), kada je satiranje svega što nije bilo "srpsko" bila preporuka za tu vlast.
Danas, kada svako podsjećanje na ta vremena biva utišano tužbom " za duševne boli” možemo samo reći šefu parlamenta da je sve ove pojave omogućilo nedonošenje zakona o lustraciji.
Zato mislim da se Crna Gora "ne brani" nikakvim zakonima, posebno dok je "besudna zemlja", niti ideološkopolitičkim igrarijama oko identiteta, već jasnom ogradom od onoga što ne bi smio biti njen moderni vrijednosni sistem. Kao što sam se u slučajevima dvije akademije, zalagao za ponovnu reizbornost svih, tako se i sada odbijam pridružiti onima koji ne žele da vide suštinu, zarad dnevnopolitičke forme.
Naravno, ne odbijam da se solidarišem ponovo sa prijateljima iz DANU, ali samo zato što je najveći dio njih bio uvijek na antifašističkim tradicijama trinajestog jula, ali im ipak sugerišem da novčani dio nagrade zadrže kao kompenzaciju za pretrpljene "duševne boli".
U protivnom rizikujemo da ponovo prođemo kao u priči oko akademija. Ni "nama" ni njima "ništa", da bi oni imali.
A, oni će imati sve dok mi ne postavimo suštinska pitanja?!
Bonus video:
