Dok se Amerika bavila bombaškim napadom na Bostonskom maratonu, upečatljivo je bilo ono što se nije desilo. Dvanaest godina nakon napada 11. septembra 2001, zemlja je bila tužna, ali i bolje informisana.
Bilo je pomalo bijesnog nacionalizma, traženja krvi u stilu „dočepajte ih se po svaku cijenu“, stalnih govorancija i mahanja zastavama kao što je bilo i nakon napada 11. septembra. Možda je najupečatljivije bilo odsustvo spontane islamofobije i želje da se ide u neki rat – makar i pogrešan rat, u pogrešnoj zemlji, iz pogrešnih razloga – protiv „drugih“ koji su navodni krivci.
Umjesto toga, ovoga puta je tuga Amerikanaca bila pomiješana sa cinizmom i sumnjičavošću. Zemlja je na oprezu da ne bude izmanipulisana. Iako su Amerikanci sigurno žalili za žrtvama i pružali podršku Bostonu, postojala je neka vrsta prodiranja u nacionalnu svijest da su, nakon napada 2001, američki lideri koristili strašilo terorizma da bi prekoračili individualna prava, finansirali gotovo svako pojmljivo razbacivanje u vezi sa unutrašnjom bezbjednošću i unapređivali sebične agende industrije odbrane i nadzora.
Čak su i konzervativni Amerikanci koji gledaju Foks njuz postali svjesni, onako kako to nije bio slučaj nakon napada 2001, da Amerika stvara sopstveni „bloubek“ (izraz koji je skovala CIA - odnosi se na neželjene posljedice tajnih operacija u inostranstvu koje su se namjerno krile od američke javnosti. Jedan od primjera je i stvaranje talibana kao posljedica pomoći islamističkim borcima u sovjetsko-avganistanskom ratu).
Ovaj spin koji je tada tako dobro funkcionisao – da su se napadi desili jer „oni mrze naše slobode“ – sada više ne zvuči istinito.
Amerikanci znaju da su milioni izbjeglica napustili Irak; da su dokumentarac „Pet slomljenih kamera“ koji je nominovan za Oskara i drugi mediji pokazali kako SAD doprinose brutalizaciji Palestinaca – glavnih pokretača „džihada“ i šta američki Stejt department smatra „ekstremizmom“; da se američki vojnici stalno optužuju za ratne zločine; da se u knjižarama nalazi knjiga „Prljavi ratovi“ (Dirty wars) Džeremija Skejhila, u kojoj se detaljno opisuju ciljana ubistva koje su SAD izvršile širom svijeta.
Ukratko, iako niko ne prenebregava nasilje nad nevinima poput onog koje su iskusile žrtve na Bostonskom maratonu, Amerikanci su daleko svjesniji sopstvenih pokolja nevinih širom svijeta nego što su to bili prije 12 godina. Njihova slika o samima sebi više nije slika „dobrih momaka“ protiv kojih su nasilni činovi suludi i neobjašnjivi.
Amerikanci su takođe svjesniji kako se takvi napadi koriste da bi se opravdala zloupotreba njihovih prava. Bombaške napade su pojedini lideri odmah počeli da pominju pozivajući na ograničenje ustavnih prava. Republikanski senatori Džon Mekejn i Lindzi Grejem apelovali su da se preživjeli napadač, Džohar Carnajev, proglasi „neprijateljskim borcem“ i prebaci u zaliv Gvantanamo – što je ideja koju mnogi Amerikanci nisu smatrali tako prijemčivom.
I druge reakcije su zgrozile mnoge u SAD. Činjenica da Carnajev, uprkos mnogim zahtjevima, nije u početku informisan da ima pravo na ćutanje i na advokata – što je obavezni dio svakog hapšenja u SAD – izazvala je priličnu nelagodu. Nema više panične reakcije javnosti koja je dozvolila uspostavljanje američkog vojnog zatvora Gvantanamo. Amerikanci prepoznaju da kršenje bilo čijih prava ugrožava prava svih.
Upečatljive su takođe i teorije zavjere koje kruže ovog puta. Većina Amerikanaca vjerovatno ne vjeruje stvarno da su napadi u Bostonu bili neka maska koju je izveo bilo ko drugi osim braće Carnajev; prije se čini da ove teorije zavjere pokazuju koliko su Amerikanci postali cinični prema pristupu „teroru“ koji ima njihova vlada.
Na kraju krajeva, američki lideri su lagali o mnogo čemu nakon napada 2001. Lagali su o oružju za masovno uništenje Sadama Huseina; lagali su o tome zašto se mora napasti Irak, a onda o toku rata na toj teritoriji; a tadašnja čelnica federalne Agencije za zaštitu životne sredine Kristi Vitman je lagala čak i o kvalitetu vazduha u Donjem Menhetnu nakon napada, što je izazvalo da hiljade djece u Njujorku razvije ozbiljne disajne probleme.
Naravno, oslanjanje na strah i obmanjivanje možda i dalje predstavlja dio zvanične strategije. Kada je Džohar Carnajev zatvoren, a njegov brat ubijen, sljedeća runda priča odnosila se na navodne „ćelije spavača“ i planirane napade koje su spriječile američke bezbjednosne službe. „Boston gloub“ je, na primjer, objavio priču o čovjeku – identifikovan samo kao Deni – koga su braća otela tri dana nakon napada.
Deni je tvrdio da je jedina riječ koju je razumio iz razgovora dvojice braće bila „Menhetn“ i da su ga pitali da li se njegovim automobilom smije napustiti država – recimo, otići u Njujork. Ovaj „Gloubov“ jednostrani izvještaj nije ništa dokazao – i nije ga potvrdio više ni jedan novinar ni građanin – ali je dosta nagovijestio, dovodeći do bujice jednako nepotvrđenih izvještaja da je meta bio Njujork.
I drugi izvještaji o nedavnom „teroru“ bili su jednako neubjedljivi. U nedavnoj priči Čarlsa Sevidža o „pobuni“ u Gvantanamu, „Njujork tajms“ je lakovjerno prenio zamrznuti kadar snimka „arsenala“ koji su zvaničnici zatvora u Gvantanamu pokazali novinarima.
„Oružje“ je navodno bilo napravljeno od drški džogera i eksera – što su predmeti do kojih je bikvalno nemoguće da dođe ijedan zatvorenik, koliko je meni poznato iz izvještavanja iz Gvantanama. Zatvorenici su smješteni daleko od svih predmeta poput džogera ili nekih drugih oruđa za čišćenje, njima se ne daje da obavljaju bilo kakve poslove i ne mogu da primaju poštu.
Progutavši zvaničnu priču bez imalo skepse – Sevidž nije pitao odakle potiče bilo koji od tih predmeta – „Njujork tajms“ očito nije naučio ništa iz svog manjkavog izvještavanja o Sadamovom navodnom oružju za masovno uništenje.
Na sreći, većina Amerikanaca jeste naučila iz prošlosti i to se odrazilo kroz reakciju javnosti ovoga puta – tuga da, ali takođe i malo mudrosti. Možda su Amerikanci prišli korak bliže shvatanju da se mogu i moraju boriti protiv terorizma na civilizovan način, kao slobodna i promišljena nacija.
Copyright: Project Syndicate, 2013.
Bonus video:
