Cetinjani su odavno poznati po vanrednoj sposobnosti da eliptičnim nadimkom pogode suštinu stvari. Tako je njihov kružni tok na ulazu u grad smjesta imenovan sintagmom: „Nikad u dom“. Iako prvobitno zamišljen kao način da se malo „naćeifljeni“ suprug opravda zbog zakašnjenja, nadimak „Nikad u dom“ se može čitati i kao svojevrsna metafora naših društvenih (ne)prilika.
Teorijski, a bogme i praktično, vi možete da nikada ne izađete iz kružnog toka. Pritom ne morate prekršiti nijedno pravilo, naprosto vozite kao da zaista postoji cilj do kojega želite da stignete. A kad je u pitanju vlast, pravi cilj je upravo status quo, jer u kružnom toku uvijek vaša vozila imaju prvenstvo prolaza, nikome ne morate dozvoliti da se uključi, parkiranje nije dozvoljeno, a pješacima je zabranjen pristup zaštićenom središnjem ostrvu. Kružni tok je u crnogorskim prilikama idealni amblem nepromjenljive višedecenijske vlasti. Tužna istina je, međutim, da ni jedna vlast, čak i da je najbolja na svijetu, naprosto ne može decenijama izdržavati „kvarljivost“ ljudskog „materijala“. To je osobito teško u Leleji, kako je Mihailo Lalić mitski imenovao ovaj naš prostor raskida i hajki, krađa i izdaja, pramenja tame i zlih proljeća. Drugim riječima - nikad u dom.
Kružni tok je i savršen način da održite privid napredovanja. Kada su u pitanju, na primjer, sudstvo ili zloupotreba državnih resursa, to je način da ne rasvijetlite ni jednu pravu ili lažnu aferu, ma koliko bilo snimaka i dokumenata. Prividno kretanje vam dozvoljava da nikada ne razvijete načela profesionalizma i meritornosti. Zato u sveopštoj „kvarljvosti“ možete da i dalje nesmetano „usitnjavate“ preostali ekonomski i društveni kapital zajednice. Rezultat takvog „napredovanja“ su građani koji vjeruju jedino u veze sa ljudima na značajnim političkim položajima, jer samo ukoliko te neko propusti, možeš se uključiti u neprekidni kružni tok. Rezultat su i građani koji hrle u kružni tok državne uprave za malu platu (ali sa šansom da se korumpiraju). Rezultat su i mladi bez preduzetničkog duha i inovativnih zamisli. Uostalom, kako i da započnu nešto, kad u kružnom toku jedni isti uvijek imaju prvenstvo prolaza, odnosno kada je suštinsko pravilo da se ne dogodi nikakva promjena. Drugima riječima: nikad u dom.
Najtužniji dio priče je to što ni oni koji ne učestvuju u vlasti nisu u stanju da prekinu „čaroliju“ kretanja u kojem neprekidno imate utisak da ćete negdje stići. Zato kod nas nema radikalnijih opozicionih iskoraka: nezamislivi su bojkot izbora, izlazak poslanika iz parlamenta, efikasan kompromis opozicije ili evolucija opozicione političke misli. Nezamislivo je da dobar dio opozicije prihvati realnost, kako bi ostali prestali da ih neprekidno vežu za kolac identitetskih i referendumskih pitanja. Uostalom, nesigurnost prvih opozicionih koraka lako je pretvoriti u pad, sve ostalo je rutina. Nikad u dom.
Za stožer te inercije još uvijek najbolje služe identitetska pitanja, inače nešto što je u normalnim prilikama samo sentiment koji se budi ukoliko vaša zemlja igra odlučujuću utakmicu ili ukoliko je, ne daj bože, neko napadne. Kod nas, međutim, neukusno objavljivanje silne ljubavi prema domovini predstavlja ultimativni znak meritornosti, dominantan društveni diskurs, čak i potvrdu da ste ljudsko biće. U to ime se oprašta svo činjenje i nečinjenje, a sistem se uporno temelji na podjeli građana prema tome kako su glasali na referendumu. I umjesto da smo se nakon referenduma „prestrojili“ i izašli iz jalove raskrsnice, počelo je sistemsko, samodopadljivo i zaštitničko kruženje oko zauzetih pozicija. Za uobražene ljude Cetinjani imaju i naziv „krv iz nosa“. Opet je u pitanju neodoljiva vizuelizacija načina na koji se oni koji su zauzeli središnje ostrvo i kružni tok odnose prema svakoj mogućoj kritici.
Nezamislivo je, ipak, da vozači u kružnom toku, barem u dubini duše, ne osjećaju da svo to kretanje i „krv iz nosa“ svakim trenutkom postaju sve besmisleniji i opasniji. Nezamislivo je da to ne vidi, na primjer, ni međunarodna zajednica, izuzev ukoliko joj upravo takvo kretanje odgovara. Nezamislivo je da svi zajedno ne vidimo da se gomilaju strah i mržnja kod onih u kružnom toku, a osvetoljubivost i mržnja kod onih koji ne mogu da se uključe i pređu raskrsnicu. Nezamislivo je da najodgovorniji uporno odbijaju da iz (ne)raspoloženja građana iščitaju sve izvjesniju sumornu perspektivu, da ni ne pominjemo surovi, gotovo rovovski medijski rat.
A brzina u kružnom toku postaje sve veća, tako da i isključivanje i uključivanje postaje krajnje opasan čin. Da to ipak pokušate, može da vas navede jedino opominjuća slika sveopšteg sudara. I tako su kružni tokovi u našim gradovima, od onih raskošnih podgoričkih, do malenog kotorskog „Dva eura“, postali sjajan ideogram i metafora društvenog sistema koji nikako da krene tamo gdje se, barem deklarativno, uputio u godini referenduma. Što rekoše Cetinjani - nikad u dom.
Bonus video:
