Da je veliki grčki orator Demosten živ, više nego sigurno bi se obratio Filipu Prvom, uoči novih predsjedničkih izbora i očekivanja da treći put sjedne na stolicu "crnogorskog gospodara". Pri tom bi svakako u dobro poznatom stilu pohvalio Filipa III Lepog i njegove građanski korektne manire, analizirao njegovu političku biografiju i trudio se da uoči (ne)dosljednosti na njegovom političkom putu.
Ne zato da bi naudio Filipu, već da bi unaprijedio demokratiju. Prvo bi pitao Filipa I da li su bitnija djela ili poruke? Da li su principi i dosljednost politički prevaziđena načela koja nikog ne obavezuju i da li političarima treba vjerovati samo na riječ? Kako se dostižu vrhovi u politici? Lojalnošću ili dosljednošću?
Pozovimo u pomoć prvog svjedoka i neposrednog intimusa Momira Bulatovića koji je "otkrio" i politički lansirao advokata Filipa Vujanovića marta 1993. Od tada advokat postaje ministar pravde (1993-1995). Kakva nam je "pravda" tada bila ne pamti se od Demostena naovamo. Ali se zato pamti "sila" demonstrirana od maja 1995. do februara 1998. kada je Filip I bio ministar unutrašnjih poslova i prvi pendrek Crne Gore.
U Plavu sam sreo neke koji su ostali bez prsta, a o logistici za Srebrenicu svjedočio je izvjesni Mandić. Tada su "djela" bila preporuka, a riječi forma. Ali, oni koji slabo" pamte" treba da čitaju i to iskaze najbližih svjedoka i saradnika iz perioda dramatične 1997, kada se odlučivalo o našoj budućnosti:
"Da bi se situacija, konačno, uozbiljila predložio sam jasne političke zaključke (što je bilo moje pravo i obaveza) i tražio da se Glavni odbor izjasni o njima. Prvi je bio da je za DPS Crne Gore, Savezna Republika Jugoslavija politički program bez alternative i bez preduslova. Drugi, da DPS ostaje privržena ostvarenju svog izbornog programa i izgrađuje vodeću ulogu u kreiranju državne politike CG. I treći, promjene u vladi CG su nužne, radi stabilnosti DPS i opstanka Vlade... Za moj predlog glasalo je 64 člana GO. Uzdržalo se 22, a protiv je bilo tek njih 7. Pored Mila i Svetozara, od poznatijih imena tu je bio i Filip Vujanović, tadašnji ministar policije. On je jedini tražio da obrazloži svoj glas. To je bilo toliko suvišno da sam pokušao da ga odgovorim, ali je on grozničavo oteo riječ i " radi zapisnika" izgovarao neke nepovezane rečenice u kojima je tvrdio da nije antisrbin, da se školovao u Beogradu i... niko više nije mogao da razumije taj izraz unutrašnje muke. Tada sam prvi put u njegovom pogledu zapazio onaj čudnovati sjaj koji se svih kasnijih godina nije gasio...” (Momir Bulatović, Pravila ćutanja, Istiniti politički triler sa poznatim završetkom, Beograd 2004, str.254-255). Ključna tačka političke biografije je pripadnost "sedmorici veličanstvenih" unutar partije specijalizovane za načelo "Divide et impera!"
U februaru 1998, Filip I postaje premijer i na tom mjestu ostaje do novembra 2002, kada postaje predsjednik Skupštine. Za predsjednika države, prvi put je biran 11. maja 2003. i na tom položaju ostaje do 2008, odnosno do 2013. a moguće i do 2018. Zanimljiv "kontinuitet" sazdan u funkciji predsjednika Crne Gore kao članice državne zajednice i predsjednika Crne Gore kao nezavisne države (2003-2008).
Još zanimljivija logika političke dosljednosti. Učestvovati u "ubistvu političkog oca" je poznata radnja u crnogorskoj politici i, koliko znam, omiljena politička radnja na putu do "vrha", iako mnogi tvrde da "ko jednom izda, izdaće opet” i “ko jednom prevari, varaće stalno". U politici se to zove "umješnost, snalažljivost i sposobnost", a u običnom životu nedosljednost. Dosljednost-nedosljednost je nešto o čemu možda i imaju najmanje prava govoriti oni koji su već dva puta glasali za Filipa I i II, poput moje malenkosti, ali glas za Filipa III bi bila ujedno i amnestija "svih njegovih djela", podrška kršenju ustava i pitanje smislenosti izbora uopšte.
Mi koji smo, neuspjehom promocije građanske inicijative i neuspješnom promocijom jedinog nespornog suverenističkog kandidata (Rada Bojovića), doživjeli krah, moguće nemamo pravo na riječ ali imamo pravo na glas, iako rizikujemo da nas "evet efendije" optuže da ne umijemo "potrefiti stranu". Naravno, zadovoljstvo promašaja je za neke ravno zadovoljstvu "pobjede". Jer, ovdje se ne radi o izboru "strane" već o moralu i načelima politike. Jer ako "predsjednik svih građana" za 10 godina (slovima: deset) mandata niti jednom ne nađe za potrebnim da primi i porazgovara sa legitimnim predstavnicima manjina (znam da sa predsjednicima manjinskih savjeta nije sigurno) o njihovim potrebama, problemima ,vizijama, predlozima, nego misli da se sva "naklonost" prema manjinama iskazuje imenovanjem "evet efendije za savjetnika" taj očigledno potcjenjuje zdrav razum ili bolje reći tangira njihovu podaničku svijest manjina. Neko ko je bio sve najviše u politici (predsjednik vlade, predsjednik skupštine i predsjednik države 10 godina) i ne učini ništa da premosti podjele u Crnoj Gori kao (predsjednik svih građana?!).
I poslije 10 godina na mjestu "predsjednika svih građana Crne Gore" aktuelne su podjele na dvije crkve, dvije akademije, na unioniste i suvereniste, itd. Zbog svega toga, očekujem da "evet efendije" zamole Filipa da ne "daje ono što i nije njegovo "samo uoči izbora, već da se potrudi da uoči izbora za nove članove nacionalnih savjeta etničkih manjina neutrališe politiku podjele, projektovane unutar vrha DPS, na Bošnjake i Muslimane i poradi na stvaranju jedinstvenog savjeta za jedan isti narod. Time bi jasno pokazao da nije samo " predsjednik svih građana Crne Gore", već i političar koji radi za dobro društva i naroda. Znam da će mi oponenti prigovoriti sa "ko da neko pita Filipa”. Ali, ja se ne obraćam Filipu kao ličnosti, već Filipu kao "predsjedniku svih građana" i osobi koja se diči odnosom prema manjinama.
Sigurno je da bi u takvim naporima imao punu podršku "evet efendija" koji su čitavu izbornu kampanju vodili pozivajući se na "bošnjačko-muslimanski" narod da glasa za njih. Mislim, da će "predsjedniku svih građana Crne Gore" biti posebno drago da eventualno ne bude jedini predsjednik države na Balkanu u kojoj će statističke manipulacije biti podređene razumu. Istina, postoji opasnost da u tom slučaju predsjednika pozove neki od predstavnika 6000 NVO u CG i da se predsjednik opravda time da ne želi "nove podjele". U redu je to predsjedniče , ali šta ćemo sa onima kojima ste i Vi kumovali? Lično im ne želim robovati pod vlašću Filipa III, a vi vidite.
P. S. Bilo mi je posebno zadovoljstvo i čast da učestvujem kao promotor knjige " Istorija Italije" na predivnoj večeri u Ulcinju. To nije bio samo čin moje profesionalne obaveze, nego i dug prema svom profesoru i autoru ove dragocjene studije Miodragu Lekiću i izraz poštovanja za to što je daleke 1989. bio jedan od rijetkih iz garde tadašnjih i potonjih političara koji je bez kompleksa pristao da otvori izložbu "Devet vjekova barske nadbiskupije". Tada je to bio "politički hrabar potez" i konkretan dokaz poštovanja manjina u CG. Siguran sam da te svoje nazore nije mijenjao i mene je kao predstavnika manjine teško zaplašiti čovjekom kojeg znamo decenijama i koji je često bio usamljen onda kada je bilo politički profitabilno biti na drugoj strani, bilo da je bio kraj 80-ih, kada je za sve bio kriv "Vatikan, Kominterna i Teheran", bilo da je to bio početak 90-ih kada se "spasavalo ugroženo srpstvo"…
Epilog: Poslije učešća u promociji knjige M. Lekića u Ulcinju, na fakultetu na kojem radim od osnivanja (FPN), otkazano mi je korišćenje kabineta od strane stranačkih aktivista partije "predsjednika svih građana". Tako vam je to kada želite da budete dosljedni i intelektualni, a bogami i da progovorite o tome da i drugi predsjednički kandidat ima "djelo". Tek toliko o akademskim slobodama! Postaje normalno da neko, ko na tom fakultetu ima zvanje redovnog profesora i profesor sa stažom od osnivanja fakulteta, u društvu sa prof. Filipom Kovačevićem, jedini dijeli kabinet "gostujućih profesora zajedno sa higijeničarkama"? Lako je Kovačeviću, njemu je ime Filip. Ni ja se ne žalim, jer mislim da je bolje biti s higijeničarkama u kabinetu, nego "evet efendija" na dvoru. Eh, da je Demosten živ?
Bonus video:
