Pristalice Uga Čavesa, nedavno preminulog predsjednika Venecuele, pa čak i mnogi njegovi kritičari, često su isticali dva navodna postignuća koja će obilježiti njegovu zaostavštinu.
Prvo, broj ljudi koji žive u siromaštvu je 2012. godine pao je otprilike na 28 odsto, u poređenju sa rekordnih 62 odsto zabilježenih 2003. (mada je tri godine ranije, na početku Čavesovog mandata ovaj procenat iznosio 46 procenata).
Druga stvar je da je on dao većini građana Venecuele osjećaj identiteta, ponosa i dostojanstva koji im je dugo uskraćivala korumpirana, elitistička oligarhija svijetle puti.
Obje ove tvrdnje su, međutim, samo djelimično tačne i samo djelimično se mogu objasniti Čavesovim uzastopnim izbornim pobjedama – 13 od 14 glasanja, uključujući i referendume.
Što se tiče prve tvrdnje, ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade Mario Vargas Ljosa bio je u pravu kada je Čavesov uspjesh stavio u kontekst - od početka ovog vijeka, gotovo svaka zemlja Latinske Amerike značajno je smanjila siromaštvo, a stepen napretka zavisio je od perioda koji je uzet kao reper, koliko su godine bile dobre ili loše, pouzdanosti zvaničnih podataka i drugih faktora.
Razlozi za ovaj napredak su dobro poznati: sa izuzetkom 2001. i 2009, ovo su bile godine ekonomskog buma za zemlje izvoznice dobara kao što su Brazil, Argentina, Peru, Čile i, naravno Venecuela, kao i za ekonomije bazirane na proizvodnji, poput Meksika. Štaviše, tokom ovog gotovo 15-godišnjeg perioda, većina vlada je odgovorno upravljala svojim finansijama: sa neznatnim ili nepostojećim fiskalnim deficitima, dobro usmjerenim programima protiv siromaštva i slično.
Ovo je pomoglo ne samo da se smanji siromaštvo, nego i nejednakost, što je bila tradicionalna boljka Latinske Amerike. Kako navodi ekonomistkinja Nora Lustig, između 2000. i 2010. godine „nejednakost u prihodima... opala je u svih 17 država Latinske Amerike za koje postoje uporedni podaci“. Ovaj pad je naročito bio izražen u tri najveće zemlje – Brazilu, Meksiku i Argentini – u kojima živi gotovo 75% populacije regiona.
Razlika u Venecueli je to što je Čaves potrošio više od jednog biliona (hiljadu milijardi) da postigne istu stvar – u zemlji koja ima šest puta manje stanovnika od Brazila i malo više od četvrtine populacije Meksika. Iako se dugoročna održivost i učinkovitost programa uslovnih gotovinskih transfera u Brazilu i Meksiku dovodi u pitanje, ove inicijative protiv siromaštva su sigurno bolje osmišljene od Čavesovih masivnih, neselektivnih subvencija svega, od živine i brašna, do stanovanja i benzina.
Osim toga, Čavesov takozvani „bolivarski socijalizam XXI vijeka“ prati uništavanje venecuelanske industrije, dramatično povećanje nasilja, eksplozivni rast spoljnog duga i crpljenje deviznih rezervi. Ni jedna od drugih velikih zemalja regiona – ili makar ne u tolikoj mjeri – se ne suočava sa ovim problemima.
Da se Čaves nije igrao sa brojevima, čemu su nastrojeni svi demagozi i populistički lideri, ovi rezultati bi bili još gori. Drugi argument u odbranu Čavesovog nasljeđa je nešto čvršći, ali ne previše. Istina, ogromna prirodna bogatstva Venecuele su eksploatisale i često rasipale elite koje su više bile naviknute na bulevare Majamija, nego na sirotinjske četvrti Karakasa.
Međutim, isto tako je tačno da je Venecuela imala 40 godina demokratske vlasti prije Čavesa, prema Punto fijo paktu iz 1958, kada su se dvije stranke, Socijaldemokratska i Socijalistička hrišćanska, mirno smjenjivale na vlasti.
Venecuela se takođe mogla pohvaliti jednim od najaktivnijih civilnih društava u regionu i jednim od najslobodnijih i najenergičnijih medija. Sa izuzetkom talasa protesta protiv reformi slobodnog tržišta 1989. u kojima je stradalo 3.000 ljudi, primjećivani su samo neznatni oblici represije.
Ruku na srce, veliki dio venecuelanskog društva s pravom se osjećao isključenim iz prijatnog koncenzusa lokalnih elita i njenih državnih struktura, na koje su bili izuzetno ogorčeni; međutim, srednja klasa u usponu je činila oko polovine stanovništva. Čaves je iskoristio – i proširio – tu podjelu; zapravo, kako pokazuje aktuelna kampanja za izbor njegovog nasljednika, zemlja je podijeljena više nego ikad.
Sasvim je moguće da će Čavesa nadživjeti njegovi navodni podvizi i popularnost. Umjesto uobičajene rotacije elita na vlasti, možda je ono što se desilo tokom njegovog predsjedavanja bila manifestacija političkog rukovodstva koje izgleda, govori, vjeruje i voli ono što i narod – rukovodstvo koje se identifikuje sa milionima nekada marginalizovanih građana Venecuele i ima koristi od njih.
U tom slučaju, Čavesov planirani nasljednik, Nikolas Maduro, će na predstojećim izborima brzo završiti sa opozicionim kandidatom Enrikeom Kaprilesom. Čavizam će nadživjeti Čavesa.
Međutim, kakav god ishod bio, nikakvo tugovanje i balzamovanje neće promijeniti prostu činjenicu: Venecueli i njenom narodu nije mnogo bolje nego prije 14 godina. I kakva god skromna poboljšanja oni osjećali u svojim životima, ona su postignuta i drugdje, i to po mnogo nižoj ekonomskoj i političkoj cijeni.
Bonus video:
