U maju 2012, pred NATO samit u Čikagu, u SAD su se mogla čuti mišljenja da je NATO u stvari samo produžena ruka interesne grupe koja se u međuvremenu popularno naziva „1%“ - grupe najbogatijih koja dominira ostatkom od 99% populacije i to ne samo u SAD, već i na globalnom nivou.
U skladu sa krizom demokratije, koja je postala evidentna svuda u svijetu, ratovi se često vode bez jasne podrške građanstva u zemljama NATO-a. Upravo zato se postavlja pitanje stvarnih razloga i povoda za ratove koje vodi NATO i smisla članstva u takvoj organizaciji.
Deklarativno, NATO predstavlja sistem kolektivne odbrane u kome se zemlje članice obavezuju na zajedničku odbranu u slučaju napada spolja. U osnivačkoj „Vašingtonskoj povelji“ iz 1949. pominju se principi „demokratije, slobode pojedinca i vladavine prava“, „očuvanja mira i sigurnosti“.
Međutim, od samog početka, stvarna svrha Alijanse je bilo konfrontiranje sa Varšavskim paktom, koje je uključivalo ne samo vojno sukobljavanje, već i ideološku borbu protiv socijalizma i komunizma.
U novije vrijeme, analitičari često citiraju govor Vaclava Havela iz 1997. u kome je rekao da se „evroatlantske vrijednosti, naročito poštovanje ljudskih prava, demokratije i vladavine prava, kao i slobodno tržište, moraju braniti od strane onih koji te vrijednosti prihvate“.
Pored toga, za pristup NATO-u postoji jedan broj ekonomskih kriterijuma, kao što su: stopa rasta BDP-a, BDP po glavi stanovnika i „stepen razvijenosti tržišne ekonomije“. Tako ispada da, iako se navodno radi o vojnom savezu, član NATO-a ne može postati zemlja koja nema tržišnu ekonomiju, odnosno razvijeni kapitalizam.
Čini se evidentno da NATO nikada nije ni bio samo vojni, već prvenstveno ideološki savez, čiji je cilj nametanje kapitalizma i globalizacije. Jedan broj analitičara u NATO-u vidi i instrument neokolonijalizma.
NATO je do sada imao četiri intervencije: u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori (Kosovu), Avganistanu i Libiji. Većina intervencija NATO, dakle, nisu bile izazvane napadom na neku od članica – jedino u slučaju napada na Avganistan je kao povod korišćen prethodni teroristički napad na SAD.
Kada je u pitanju raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili, u javnosti se može čuti isključivo debata o nacionalnim i vjerskim podjelama koje su ratovima prethodile, a potpuno se zaboravlja da je raspadu zemlje prethodila i duboka ekonomska kriza. Krajem 1980-ih u bivšoj Jugoslaviji je došlo do pada industrijske proizvodnje, velike nezaposlenosti, inflacije i dužničke krize koju su praktično kreirali sami kreditori.
Ne treba zaboraviti da je cilj zemalja-kreditora bilo uništenje modela tržišnog socijalizma koji je u to vrijeme vladao u Jugoslaviji i koji je predstavljao opasno uspješan eksperiment. Reganova administracija je 1982, između ostalog, izdala i povjerljivu direktivu („NSDD 64“) prema kojoj treba „proširiti napore da se dovede do 'tihe revolucije' i da se zbace komunističke vlade i partije“, kako bi se zemlje Istočne Evrope prevele u tržišnu privredu.
Nakon što je završen rat i potpisan Dejtonski sporazum, u Bosni i Hercegovini je uspostavljena prava kolonijalna struktura. Stanovnici BiH nisu imali nikakve ingerencije u sopstvenoj zemlji, već su umjesto njih upravljali Visoki predstavnik (izvršna vlast), Evropska banka (ekonomska politika), MMF (Centralna banka) i niz drugih institucija kojima su rukovodili stranci.
Na Kosovu je tipičan odnos centra i periferije još očigledniji. Stvarna vlast na Kosovu je i danas, de facto, u rukama zapadnih zemalja, bez kojih se ne može donijeti ni jedna bitna politička ili ekonomska odluka. Kosovo je bogato visokokaloričnim ugljem i predstavlja značajno rastuće tržište. Američke kompanije su već zauzele bitne pozicije u sektorima kao što su telekomunikacije i infrastruktura, uz jasne ambicije da uđu u sve sektore u kojima postoji potencijal za razvoj.
Suštinski, jedini koji imaju stvarne koristi od ovakvih intervencija su međunarodne korporacije sa domicilom u najstarijim zemljama NATO-a. One dobijaju mogućnost korišćenja prirodnih resursa po niskim cijenama, eksploatacije jeftine radne snage, novih rastućih tržišta, kao i izvlačenja velikih kamata na javni i privatni dug. Tako je, na primjer, u 2000. godini ukupan profit američkih kompanija ostvaren u inostranstvu, bio jednak ukupnom profitu ostvarenom u SAD.
Bez obzira na ovakvu faktičku situaciju, zemlje centra su uvjerene da u stvari čine dobra djela. One navodno nose veliki teret na svojim plećima, naime obavezu da „civilizuju“ ostatak svijeta i da im donesu prosvjetljenje u vidu neoliberalne ekonomske filozofije. Konvertiti zauzvrat dobijaju, kako jedan analitičar sarkastično primjećuje, „novi aerodrom, jedan Mc Donald’s, par luksuznih hotela, 3.000 NVO i jednu vojnu bazu“. Problem je u tome što se radi o ponudi koju ne smijete da odbijete.
Sve u svemu, ima dosta razloga za mišljenje da je NATO umjesto vojnog saveza u stvari interesna organizacija koja pomaže zemljama G6 da dominiraju globalnom ekonomijom. Pri tom se ne radi o opštem interesu stanovnika ovih zemalja, već o interesu „1%“ najbogatijih i interesima međunarodnih korporacija.
U crnogorskoj javnosti se često može čuti da je članstvo u NATO-u vezano za članstvo u EU, ako ne i preduslov za to. Ovdje ne treba izgubiti iz vida spisak zemalja Zapadne Evrope koje nisu članice NATO-a: Austrija, Švedska, Finska, Irska i Švajcarska.
Sa aspekta NATO-a kao organizacije, ne postoji dobar vojni razlog za proširenje članstva na tako malu zemlju kao što je Crna Gora. Sa jedne strane, doprinos Crne Gore vojnoj snazi NATO-a je zanemarljiv, a sa druge postoji rizik od blokiranja odluka, s obzirom da se u NATO-u odlučuje konsenzusom.
U javnim debatama se može čuti argument da je NATO postao svojevrsna zona mira i da članstvo u NATO-u zemalja Balkana garantuje stabilnost regiona. Možda je to i tako, a možda je to samo deklarativni cilj iza koga u suštini stoje ekonomski interesi. Ali ne crnogorskog naroda.
www.facebook.com/alternativna.ekonomija
karikatura: ivarfjeld.files.wordpress.com
Bonus video:
