Danas se obilježava međunarodni dan žena, ali ni više od sto godina nisu bile dovoljne da izbrišu sjenku blagog podsmijeha koja ga uporno prati. Sve je počelo sa nalakiranim frizurama i obaveznim karanfilima za „drugarice“. Pa iako je socijalizam na ovim prostorima najviše doprinio ostvarivanju prava žena na rad, obrazovanje, zdrav život i izbor mogućnosti, isključivo ženske „popevke“ na kojima bi slavljenice igrale jedna sa drugom i jele kolače koje su za tu prigodu pripremale, kao da nisu bile na visini ovoga praznika. Tako je ostala dilema da li uopšte slaviti Osmi mart ili ne, da li priznati da nam poklon nešto znači ili zadržati izraz uvrijeđene samosvjesnosti, da li uporno isticati da nećete samo jedan dan u godini, već ukupan život u ravnopravnosti…
U međuvremenu, većina zaposlenih žena u svijetu su osvojile čak tri radne smjene: jednu plaćenu na poslu, drugu neplaćenu kod kuće i treću kojom moderna žena plaća danak neoliberalizmu i mitu o ljepoti (a koja zahtijeva poprilično ulaganje i žrtvovanje, počev od gladovanja i depilacija, do silikona i kojekakvih ugrađivanja). Nezaposlena žena je, na drugoj strani, „osvojila“ još veće beznađe i strah za sjutrašnjicu. U zemljama tranzicije taj jaz djeluje još grotesknije. Poput Prvog maja, i Osmi mart je sve više praznik čije je značenje „ispražnjeno“. Najzad, nikome nije potrebno da ga neko s vremena na vrijeme „pomazi“, kako reče jedan od naših političkih čimbenika. I kad su u pitanju rad i zapošljavanje, i kad su u pitanju ljudska prava, i građankama i građanima treba mnogo više.
Ipak, Osmi mart bi trebalo obilježiti, posebno kada slučaj uredi da vaš tekst izlazi upravo na taj dan. Priča koja slijedi stara je više milenijuma i, nažalost, svježa kao da se upravo zbiva.
Bila jednom dva brata koja se nakon tragične očeve sudbine nisu mogla dogovoriti ko će biti vladar zajedničke im države. Jedan je najzad preuzeo vlast, ali drugi nije odstupio. Pomirila ih je tek smrt na bojnom polju i premda su oba imala pravo na dostojnu sahranu u očinskoj zemlji, novi vladar to nije dopustio. Na sahranu je imao pravo samo onaj ko je gradom vladao, a drugi brat je ostavljen za gozbu zvijerima i pticama. Ova tragična povijest prethodi čuvenoj i u sva vremena aktuelnoj drami „Antigona“. (Sjetićemo se, u vrijeme vladavine Vojne hunte u Grčkoj, ta drama bijaše zabranjena.)
Iza nesrećne braće ostale su i dvije sestre, a žene se i danas opredjeljuju ili za Ismeninu pokornost ili za Antigonin otpor ukoliko vladarev zakon poništava ljudsko dostojanstvo. Antigona traži i uzima pravo da svog brata dostojno sahrani i tako postaje prva koja se na simbolički način zalaže za ono što se danas zove „nacionalnim pomirenjem“, a što mi, Crnogorci i Crnogorke, braća i sestre raznih vjera i nacija, još uvijek nismo uspjeli da učinimo. A u sjenci deportacija, nerasvijetljenih zločina i nepriznatih pokolja, građanske vrijednosti teško niču i opstaju.
U većini prvih razreda crnogorskih srednjih škola se u februaru čita „Antigona“. U to vrijeme pada i sumorna godišnjica otmice putnika u Štrpcima, a svi mediji prenose izjave dvije sestre ubijene braće, Šefike Kajević i Zumrete Rastoder. I kad niste ni kotačić u vlasti, do srži potresaju Zumretine riječi: „Od njih više ništa ne tražim, ovo što nama treba su njihove kosti, to će neko drugi naći, neko drugi se vjerovatno bavi time, a od ovih ljudi i ove vlasti ne tražim ništa.” Ubrzo potom još jedna sestra, Slavica Šćekić, traži pravdu za ime svoga brata. Tek koju sedmicu ranije, Jovana Mitić-Stevanović i Nina Glavanović, u ime svih nas, a povodom ubistva braće Gojačanin, pokreću protest protiv neobuzdanog nasilja i kriminala. U svemu što ove moderne Antigone rade ili govore kao da iznova odjekuje drevni izazov: „Stvar tako stoji, a sad posvjedoči ti: s vrlinom da l’ se rodi, il se izrodi“. Zbog njih ima smisla obilježiti Osmi mart.
Hrabrost da djela prema moralnim zakonima, kao što je poznato, nije krasila drugu sestru. Beskrajno uplašena i poslušna čak i kad to poništava elementarno ljudsko i porodično dostojanstvo, Ismena kaže: „Pokojnici nek oproste, jer ovo jači nameću i poslušaću vlast.“ Iako je strah razumljivo ljudsko osjećanje, upravo zbog takvih Ismena je značenje Osmog marta beznadno ispražnjeno, osobito ako ih, tako uplašene i ponizne, „hir slučaja“ dovede na vlast i u poziciju da mogu da „vežu i odrešuju“.
Danas se obilježava međunarodni praznik žena. Iako je feministički pokret u tri talasa zapljusnuo „patrijarhalne hridi“, Ismene su ostale mnogo češće opredjeljenje od Antigone. Dakako, ne samo među ženama, već još više među muškarcima. Možda je zbog toga Sofokle upravo kroz lik žene branio smisao i neophodnost građanske neposlušnosti u trenutku kad država srlja u očitu propast. Tada su građanska akcija i građanski otpor prvorazredni patriotski čin. A zbog svih Antigona ovoga svijeta neka ostane i Osmi mart.
Bonus video:
