Nasilje

Papa je veliki gospodin, definitivno – da bi podnio ostavku, njemu ne treba Vatikansko proljeće. Uostalom, Vatikan je jedina država gdje su veće domonstracije nemoguće – ima tek nekoliko stotina stanovnika i svi su zaposleni kod države. Možda je to i crnogorski ideal? Zemlja bez „proljeća“ i bez pobuna, sa nepomućenom vladavinom muškaraca, takođe i sa zanimljivom i krajnje netipičnom demokratskom tradicijom. Zaista, ima sličnosti između Crne Gore i Vatikana, samo je naša ženska rukometna reprezentacija mnogo bolja... Uostalom, mi imamo premijera čiji vladarski staž je duži od vladarskog staža mnogih papa, uključujući i ovog u ostavci, Benedikta XVI.

Ipak, ples protiv nasilja, taj planetarni ženski ustanak imao je stanovitog šarma. Mada, današnja pop kultura sve prekriva, kao onaj Bregovićev ruzmarin i šaš, pa me je jedan neobaviješteni prijatelj ubjeđivao da se na trgu snima novi spot za Gangnam Style.

Ali, kada je vidio i neke političare u akciji čovjek je pomislio da je krenula vrlo široka kampanja za legalizaciju marihuane. “Samo neka legalizuju, pa će biti plesa koliko hoćeš.” I biće manje nasilja, to je sigurno.

Naravno, jedna od stvari koja ne dopušta humorne tonove upravo je nasilje nad ženama, koje je i bilo povod za ovaj plesni ustanak milijarde diljem planete. Koliko god smo ponekad u iskušenju da to doživimo kao neki crnogorski, domaći, ili pak regionalni (balkanski) specifikum, ovih dana je bilo jasno da to nije baš tako. Monstruozne priče iz Indije o silovanjima do smrti, kao i široka reakcija na takvo silovanje-ubistvo koje se desilo u autobusu, daju pravi obris problema. To jeste, i uvijek je bio, globalni problem. Društva u kojima to nije izrazit problem, zapravo su ubjedljiva manjina u današnjem svijetu. Začuđujuće – ali, uprkos tzv. društvenom napretku, nasilje nad ženama ostaje na nivou praistorijskih manira. Na koncu, svakih nekoliko dana u novinama možete vidjeti fotografije prebijenih žena, tekstove o ovoj ili onoj vrsti mobinga, silovanja, ubistva...

Stiče se utisak o eskalaciji nasilja, na svim nivoima, od bukvalnog do simboličkog. Na svakom koraku dešava se neka demonstracija nasilja. Pogledajte samo zonu aktuelnosti: imate jednu vrstu nasilja nad ustavnom logikom, pa vas se ubjeđuje da je dva jednako tri; onda nasilje nad privatnošću – tužilac javno iznosi medicinsku dijagnozu osumnjičene; tu su i mediji koji besramno manipulišu privatnošću jednog maloljetnika ne bi li doveli u nepriliku njegovog oca, opozicionog političara. Prije izvjesnog vremena, kada je u nekoj tuči učestvovao sin jednog režimskog političara, takvog prestupa nije bilo. To napominjem ako je neko slučajno bio dovoljno naivan da pomisli da su režimski “specijalci” vođeni nekom formom istinoljublja... Takve vrste nasilja sve više stiču pravo građanstva u crnogorskom društvu. Vjerujem da nije teško dokučiti ni odakle dolazi, ni kome odgovara takva promocija nasilja i nasilništva.

Nije bilo tako davno da smo u jednim režimskim novinama mogli pročitati višemjesečnu najeksplicitniju orgiju nasilja, primitivizma i gadosti, uključujući i doktora koji se u tu kampanju uključio izjavom da je jedna porodica “incestuozna” i slično... Šamaranje novinara na ulici, možda vam to ne djeluje kao stanovita promocija nasilja? Maltretiranje, ubijanje, ponižavanje ljudi iz medija – nisu li sve to forme nasilja koje smo proteklih godina imali ovdje. Imamo primjere nasilja i nasilne namjere koji su dolazili iz najbližeg, profesionalnog i porodičnog okruženja nekadašnjeg prvog policajca Crne Gore.

U takvoj ekstazi nasilja – klinci koji zakazuju obračune preko Fejsbuka samo se doimaju kao tehnološki naprednija populacija, nažalost, apsolutno u duhu vremena. Ko može da tim mladim ljudima zaista kredibilno objasni da nasilje nije put i metod u državi gdje geneza nasilja vodi do samih vrhova, a promocijom nasilja bave se državni mediji, tužioci, poznati “lekari i humanisti”? Onda mnogima i ne mora da zazvuči čudno kada sa visoke adrese stigne pohvala na račun “morala kriminalaca”.

Naprosto, ta vrsta nasilja mora se u određenoj formi, kao bumerang, vratiti kreatorima, onima koji su napravili takvu javnu i medijsku scenu. Ali, ni to nije zaključak za “likovanje” - značiće samo još više nasilja.

Crnogorski papa ima, poput Benedikta XVI, vrlo problematičnu prošlost, ali, nažalost, nema njegovu mudrost. (I nema “petlju” Cimbaljevića, najhrabrijeg živog Crnogorca.)

Zapravo, sve je jasno i logično: mudrost i hrabrost nikada ne idu uz nasilništvo...