Sudija

Valtazar Bogišić, u razdjelu VIII, Opšteg imovinskog zakona za Knjaževinu Crnu Goru, zapisao je i „neke zakonjačke (pravničke) izreke i postavke.“ Tako, između ostalog stoji: „Zakon je za svakoga zakon“ (čl. 987). Kada Sud sudi, kaže Bogišić „ne sudi po primjerima, nego po pravilima“ (čl. 992) i zato ići sudiji znači ići pravdi.

Kad Sud sudi „odstupa li kakva odredba od opštega paravila, tumači se u najužem obimu“ (čl. 995). Zato Sud zna pravo i svakoga dovodi „poznaniju prava“.

Zato postoje Sudije i sudije. Prve citiramo, pozivamo se na njih i držimo ih za uzore. Drugi – primaju platu.

Slobodan

Kada su u pitanju sudije iz prve kategorije jedna od prvih ličnih asocijacija je Slobodan Vučetić. Prvo, zato što je gospodin u punom značenju te riječi. Drugo, to je pravnik koji uz ovu profesiju nije prihvatao intelektualni ili profesionalni kukavičluk i, konačno, bio je i ostao Crnogorac (rođen na Vilusima 1941.) u tradicionalnom i etičkom značenju ovog pojma.

Stariji ga pamte kao sudiju Ustanog suda Srbije iz vremena Slobodana Miloševića, ali kao i jednog od rijetkih sudija koji je izašao na crtu Miloševiću. Bio je sudija Ustavnog suda Srbije (1991-1999), penzionisan je kao predsjednik ovog suda (2007).

U vrijeme kada je sudio, vlast je bila u rukama Miloševića, Lilića, Zelenovića... koji su bili ondašnja mjera moći, koja je presuđivala i tamo gdje nije smjela – u sudnici. Ali, ko se danas sjeća bezličnog Zorana Lilića (predsjednik SRJ).

Sudija Vučetić se opirao takvoj moći i javno saopštavao svoje stavove. Možda se sa svakom njegovom riječju ili urađenim nećemo složiti, ali u jednoj stvari, vjerovatno hoćemo - nikada nije bio bezličan, nikada nije bio bez stava i nikada nije svoj (profesionalni) stav formirao na bazi političkog oportuniteta. Njegovi radovi, tekstovi, knjige zasigurno predstavljaju jednu od najboljih kritičkih analiza deformacija ustavnog i političkog sistema u Srbiji. Zato Vučetić nikada nije bio sudija iz one druge kategorije pravnika čiji je krajnji domet bila - plata.

Pravnik

Sudija Vučetić objavio je više knjiga od kojih neke nose vrlo znakovite naslove: „Demokratija bez dokaza“, „Privatizovana država“, „Fatalna vlast“, „Iskušenja obnovljene državnosti“. U prilogu ove potonje stoji: „Ključne vrijednosti tekstova u ovoj knjizi počivanju na autorskom dignitetu i analitičkoj dosljednosti u pravovremenom reagovanju na promjene i probleme u društvu“.

Na drugoj strani, danas je teško nabrojati crnogorske sudije koje su napisale knjigu ili makar članak na neku od tema koje su tražile „pravovremeno reagovanje“. Izuzetak je sudija Vrhonog suda dr Čedomir Bogićević.

Objavljeni radovi sudije Vučetića su pravna hronika Srbije u tranziciji i vremenom su samo dobijali, a ne gubili na aktuelnosti. Zbog svojih autorskih tekstova objavljenih u knjizi „U krugu poraza“ svojevremeno je uklonjen sa mjesta sudije Ustavnog suda, o čemu dr Bosa Nenadić, takođe sudija ovog suda, u svojoj knjizi „O jemstvu nezavisnosti ustavnih sudova“ piše: „Da je u dosadašnjoj praksi Ustavnog suda Srbije poznat samo (ovaj) jedan slučaj razrešenja sudije Ustavnog suda od strane Narodne skupštine.“

Na pitanje šta je uloga intelektualca, Vučetić kaže: „Ja sam uvijek polazio od toga da je obaveza svakog intelektualca koji drži do svog imena, svoje savjesti, do etike svoje struke i do interesa društva da mora na sebe da preuzme rizik i da se suprostavi jednom režimu koji ne samo da ne poštuje pravnu državu, nego svakodnevno povređuje ljudsko dostojanstvo, slobodu, ljudski život, sve u ime i radi očuvanja svoje vlasti. Ja sam svjesno u taj rizik ušao od samog početka 1991. godine i mogu reći da nijednog trenutka nijesam za tim zažalio“.

Odlukom Skupštine Srbije 1999. godine, razriješen je sudijske funkcije (formalno) zbog članstva u Društvu sudija Srbije! Optužen je da je pripadnik liberalne struje srpskog društva, ali i da je „salonski komunista“. Bio je to čin „klasične političke odmazde“, objavili su tada beogradski mediji.

Nekoliko godina kasnije (2002.), Skupština Srbije izabrala ga je za predsjednika Ustavnog suda Srbije.

Pravnik sa stavom

Vučetić je bio pravnik sa stavom. Javno je saopštio da je „Ustav Srbije (donijet 1990.) u mnogo čemu bio donijet kao ustav eventualne ili moguće nezavisne Srbije u slučaju raspada Jugoslavije i u mnogim odredbama on je suprotan Ustavu SRJ i nikada nije bio usklađen sa njim zato što je Miloševiću i njegovoj vladajućoj garnituri odgovaralo da ostane nepromijenjen“. Što su tada govorile crnogorske sudije Ustavnog suda nije ostalo zapisano.

Vučetić se nije libio da stane u zaštitu Crne Gore i njenog prava na samopredjeljenje, dok su crnogorske sudije i po ovom pitanju uglavnom „mudro i profesionano ćutale“. Vojislav Koštunica ga je tada javno prozvao jer mu se „ne dopada Vučetićevo slaganje sa independizmom koje zastupa crnogorski predsjednik Milo Đukanović“.

Da riječ premijera nije „sveto slovo“ i nalog za postupanje suda, najbolje je pokazao u slučaju Zorana Živkovića (premijer Srbije) kada je Ustavni sud Srbije donio odluku po kojoj mandatima u Skupštini raspolažu poslanici a ne političke partije, čemu se Živković oštro suprostavljao. U red onih koji su ga grubo napali stao je i Čedomir Jovanović (potpredsjednik Vlade Srbije) kada je Ustavni sud donio odluku o neustavnosti pojedinih naredbi donijetih u vrijeme vanrednog stanja uvedenog poslije ubistva premijera dr Zorana Đinđića. Napadao ga je i Šešelj, pok. dr Vladan Batić (ministar pravde) i mnogi drugi, ali...

Na kraju, vratimo se ponovo Valtazaru Bogišiću koji je (1888. godine) zapisao: „Moralnost i etika su temeljna vrijednost, temeljno pitanje svakog društva u svakom vremenu. To opredjeljuje da zabrane moralnosti i etike moraju biti obuhvatnije od ustavnih i zakonskih zabrana“. Vučetić je navedeno očito držao kao princip i stoga bi bilo krajnje profesionalno interesantno vidjeti kako bi on sudio u nekim predmetima koji ovih dana zauzimaju pažnju domaće stručne javnosti.

P. S. Jednog dana će neko uzeti biografije nekih drugih sudija i pisati o njima ili na njihovim presudama raditi stručne članke, magistarske ili doktorske radove. Zato bi pravnici uvijek trebalo da imaju na umu dva lika iz ove priče – Zorana Lilića i Slobodana Vučetića.

Na ova dva primjera može se puno naučiti o prolaznosti (političke) moći i trajanju (pravednog) prava.