stav

Protočni bojler

Odakle se finansira negativan trgovinski bilans? Ili, čime se “hrani” ta nezasita “aždaha”, koja prijeti da “pojede” i samu supstancu Crne Gore?
99 pregleda 1 komentar(a)
prodavnica, Foto: Boris Pejović
prodavnica, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 22.02.2019. 08:07h

Trgovinski bilans je, po definiciji, odnos vrijednosti ukupnog izvoza i uvoza robe i usluga jedne zemlje za određeno vremensko razdoblje, obično za jednu godinu. Pasivan (nepovoljan, deficitaran) je ako je uvoz veći od izvoza.

Pasivan - nepovoljan trgovinski bilans Crne Gore, samo u posljednjih pet godina veći je od 5 milijardi eura, a samo u prethodnoj godini preko 1,5 milijardi.

Trgovinski bilans je u direktnoj vezi sa platnim bilansom svake države. Naime, sve ono što se uveze, bilo kao roba ili kao usluga mora da se plati unaprijed ili da se obezbijedi način plaćanja (akreditiv, garancija, hipoteka i dr). Nema ni čačkalice iz uvoza bez plaćanja unaprijed, ili obezbjeđenja plaćanja.

Za razliku od trgovinskog bilansa, bilans plaćanja, u našim uslovima mora biti uravnotežen – izravnat.

Odakle se finansira negativan trgovinski bilans? Ili, čime se “hrani” ta nezasita “aždaha”, koja prijeti da “pojede” i samu supstancu Crne Gore?

Postoje dva izvora: legalni i nelegalni.

U legalne spadaju: prodaja imovine u državnoj i privatnoj svojini; državni zajmovi i obveznice; krediti privrede i građana; iseljeničke doznake; plate zaposlenih u inostranstvu (nekoliko hiljada pomoraca i drugih); stranci sa stalnim ili povremenim boravkom koji su sa sobom donijeli značajan kapital; pomoći, subvencije i dr.

Nelegalni izvori su: “siva” i “crna” tržišta (šverc, droga i druge vrste kriminala) i to u značajnom obimu sudeći po prioritetnom uslovu za ulazak u EU – borba protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A šta Crna Gora uvozi?

Isključivi motiv uvoznika je zarada. To znači da uvozimo sve vrste proizvoda, industrijskih i poljoprivrednih, sve što u CG ima kupce. Čak i vodu, iako je na svakoj česmi (a to znači u svim gradovima i selima) voda bakteriološki i hemijski ispravna za piće. Manje od jedne desetine uvoza hrane “pokriveno” je izvozom (400 miliona uvoz, 30 miliona izvoz), a polovina površine CG ima suptropsku klimu. Za mnoge prehrambene proizvode i ljekovito bilje ne treba ni orati, ni kopati. Rastu, slobodno u prirodi i dovoljno ih je samo pravovremeno pokupiti da ih zima ne uništi. Poslovica “Gladnome ne treba dati ribu, treba ga naučiti da peca” vrlo je praktičan program razvoja Crne Gore. Sa manje ulaganja nema većih efekata po svim ekonomskim, a i socijalnim, parametrima nego ulaganje u poljoprivredu. Za mnoge proizvode, vrijeme od ulaganja do finalnog proizvoda je manje od šest mjeseci. Poljoprivreda je naša najbrža velika razvojna šansa. Izravnanje trgovinskog bilansa u poljoprivredi, a to je najmanje što se mora obezbijediti, prioritetni je zadatak. To znači da vrijednost izvoza hrane mora biti značajno veća od uvoza da bi se pokrili i troškovi uvoza opreme, alata, đubriva, sredstava za zaštitu bilja, sjemena, gajbi za voće i povrće, boca, čepova, pa i radne snage koju “uvozimo”.

Turizam, ovakav kakav je, ostvaruje neznatne neto devizne efekte. U izgradnji i opremanju turističkih kapaciteta naše učešće je pijesak i nešto radne snage. Sve ostalo (cement, željezo, opeke, crijep, parket, pločice, AL profili, staklo, vodovodne i elektro-instalacije, kao i sva oprema , od kreveta do šporeta) dolazi iz uvoza. I troškovi poslovanja su pretežno vezani za uvoz (hrana, piće, sitan inventar, potrošni materijal, pa i značajan dio radne snage). Tu država ima nešto koristi od PDV-a, carine i akciza na uvezenu robu i poreza i doprinosa na plate radnika koji se prijave. Ali to ne može biti motiv. Napraviti neto devizni bilans za bilo koji turistički objekat, od izgradnje do desetogodišnjeg korišćenja i stvar će biti mnogo jasnija.

Slična situacija je i u trgovini. Uđite u bilo koju prodavnicu, od megamarketa do seoskih “butiga”, mješovitih ili specijalizovanih, skoro da nećete naći crnogorski proizvod - hrana, piće, tehnička roba, građevinski materijal, alati i pribori, namještaj, tekstil i skoro sve drugo je iz uvoza. Pođite i na tzv. “buvlju” pijacu, pa čak i na onu “zelenu” - ista priča. Građevinarstvo, bilo da je građenje sa “ugradnjom” ili bez nje, bilo da je za “nepoznatog kupca” (gradnja objekata za tržište), takođe je “protočni bojler”. I tamo je sve iz uvoza, pa čak i radna snaga. Sjećam se, prije 5-6 godina, kada je rekonstruisana vodovodna i kanalizaciona mreža u Baru, tu su se mogli čuti svi jezici iz okruženja, samo ne crnogorski.

Kombinat aluminijuma, naša privredna “uzdanica” je, takođe, ogroman “protočni bojler” koji i bukvalno radi “na struju”. I retardirana osoba znala bi izračunati da ovakav KAP ima negativne devizne efekte za Crnu Goru, pa čak i pod uslovom da se ostvareni prihodi od prodaje metala evidentiraju na crnogorskim bankama. Prema gruboj računici, u troškovima proizvodnje aluminijuma jedna trećina je glinica, jedna trećina je struja i jedna trećina radna snaga. Glinica i struja se uvoze, a gubici u poslovanju firme su mnogo veći od bruto plata zaposlenih. Rudnici boksita ne rade skoro tri godine, a prihodi Željeznice, Luke Bar i ostalih iz logistike KAP-a su veoma mali, tako da skoro i nema posrednih efekata, koji se često spominju da bi zabluda o održivosti ovakvog KAP-a bila podgrijana. Ovo se, ponavljam, ne radi iz neznanja. A, skoro će godina od one “vanredne” sjednice Skupštine Crne Gore sa “istorijskom” odlukom i zaključcima, koji su, osim plaćanja bankarske garancije, “mrtvo slovo na papiru”. Dugovi KAP-a, na današnji dan (V. Lazović) iznose 390 miliona eura.

U pripremi je pravljenje pojedinačno najvećeg “protočnog bojlera” u Crnoj Gori – autoputa. Ono što znam je da mu još nije konačno usaglašena trasa, a već je potrošeno 12 miliona eura.

Krajnje je vrijeme da se napravi ozbiljan dokument o tome da li je ovakvoj Crnoj Gori prioritet izgradnja autoputa. Koji su to ekonomski, a i drugi, efekti tako skupe investicije, čiji je predračun koštanja u visini godišnjeg BDP-a države. Računica bi bila mnogo povoljnija kada izgradnja te saobraćajnice ne bi bila “protočni bojler”, tj. svi materijali, oprema i radna snaga ne bi, uglavnom, bili iz uvoza, a to znači da ogromna većina od planiranih 3 milijarde eura već u “prvom krugu” izađe iz Crne Gore.

Zaključak je da je ovakva Crna Gora jedan veliki protočni bojler “što pušta na sve strane”. Da “bojler” ne bi postao obična kanta, Vlada mora uraditi i predložiti Skupštini strategiju razvoja (opstanka) Crne Gore. Palijativne mjere tipa euro po euro, procenat po procenat poreza, prouzrokovane, najvećim dijelom, radom ove “vlade kontinuiteta”, ne mogu donijeti ništa dobro, makar ne na duži rok.