U posljednja dva mjeseca u Latinskoj Americi i Sjedinjenim Državama se dogodilo više dalekosežnih promjena u vezi sa politikom protiv narkotika nego tokom niza posljednjih decenija. Došlo je do tri fundamentalne promjene, od kojih je svaka pojedinačno od posebnog značaja; zajedno, te tri promjene bi mogle biti prekretnica koja bi konačno stavila tačku na propali rat protiv droga koji se na ovoj hemisferi vodio.
Prva i najvažnija stvar bili su referendumi o legalizaciji marihuane u saveznim američkim državama Kolorado i Vašington koji su održani 6. novembra. Birači zemlje koja je najveći svjetski potrošač ilegalnih droga uopšte, a posebno marihuane, prvi put su podržali zakonske odredbe kojima se legalizuje posjedovanje, proizvodnja i distribucija kanabisa – i to relativno velikom većinom.
Iako je slična inicijativa u Oregonu propala, a odredba 19 (kojom se poziva na djelimičnu legalizaciju kanabisa) odbijena 2010. u Kaliforniji (za sedam procentnih poena), ishodom u Koloradu i Vašingtonu poslata je snažna poruka ostatku Sjedinjenih Država. Ti rezultati nisu samo doveli u sukob federalne zakone SAD i zakone saveznih država, nego predstavljaju i znak promjene stava koja nije mnogo drugačija od promjene koja se tiče pitanja istopolnih brakova.
Međutim, isto tako važna je bila i reakcija predsjednika Baraka Obame na glasanje u Koloradu i Vašingtonu – državama u kojima je glatko pobijedio u predsjedničkoj trci. Zakonski i politički izazovi koji proističu nisu manje značajno pitanje: marihuana ostaje nelegalna supstanca po federalnim zakonima i međunarodnim konvencijama koje je Amerika usvojila. Po drugim pitanjima – naročito pitanju imigracije – Obama odbacuje pozivanje na prava saveznih država i insistira na federalnom autoritetu. Štaviše, ova tema ostaje izuzetno osjetljiva: iako su istraživanja javnog mnjenja 2012. prvi put pokazala da je većina za legalizaciju, njeni protivnici su i dalje snažni.
Ipak, u intervjuu 14. decembra, Obama je dao tri revolucionarne izjave. Prvo, kazao je da primjena federalnih zakona o marihuani u Koloradu i Vašingtonu nije prioritet njegove administracije; da ima i „prečih poslova “. Drugo, ponovio je da se i sam protivi legalizaciji, a onda je dodao: „za sada“. Prvi put, jedan aktuelni predsjednik nagovijestio je moguću, a možda i vjerovatnu promjenu u budućnosti. Konačno, Obama je zagovarao da se održi „nacionalna rasprava “ o odnosu federalnog zakonodavstva i zakonodavstva pojedinačnih saveznih država u vezi sa ovakvim pitanjima. Značaj ovakvih izjava se ne može precijeniti.
Treća promjena posljednjih mjeseci dogodila se u jednoj od najvećih zemalja snabdjevača drogom: Meksiku, kroz koji praktično sva nelegalna droga koja se šalje u SAD – kokain, heroin, marihuana i metamfetamini – mora proći. Enrike Penja Njato je 1. decembra naslijedio Filipea Kalderona na mjestu predsjednika. Kao što se gotovo svuda događa, predaja vlasti postaje momenat preispitivanja politike prethodne vlade, čak iako nova administracija nema namjeru da u kratkom roku promijeni tu politiku. Srećom po Meksiko, čini se da istorija daje oštar sud o Kalderonovom „ratu protiv droga“.
Zaista, „Vašington post“ je krajem novembra objavio da interna vladina dokumenta, u koja je njihov dopisnik iz Meksiko Sitija imao uvid, pokazuju da je više od 25.000 ljudi nestalo tokom Kalderonovog šestogodišnjeg mandata, pored oko 60.000 smrti koje se direktno povezuju sa ratom protiv droga. Organizacija Hjuman rajts voč (HRW) u otvorenom pismu pitala je predsjednika šta namjerava da uradi povodom hiljada nestalih Meksikanaca. Onda je u nizu što procurjelih, što zvaničnih izjava, nova vlada ukazala na visoke zakonske, birokratske i finansijske troškove prethodne politike, te da su počinjena mnoga krivična djela svih vrsta uprkos mnogo većoj potrošnji na policijske i bezbjednosne snage.
Ukratko, ispostavlja se da je najnoviji simbol tradicionalnog pristupa suzbijanju narkotika koji se primjenjuje u svijetu, a koji se zasniva na politici zabrane i kažnjavanja, katastrofalni promašaj koji je mnogo koštao Meksiko, a nije dao nikakve rezultate ni u zemlji, ni u ostatku Latinske Amerike, ni u SAD. Kao posljedica toga, glavni zagovarači ovog pristupa (Kalderon, bivši kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe, sadašnja predsjednica i bivši predsjednik Brazila, kao i američki konzervativci i bezbjednosni establišment) gube podršku javnosti. Oni koji propagiraju drugačiju strategiju (između ostalih, predsjednici Kolumbije i Gvatemale, Huan Manuel Santos i Oto Peres Molina) zasnovanu na pretpostavkama javnog zdravlja i legalizaciji dobijaju podršku.
Očekuje se da će ovog mjeseca Urugvaj podržati punu legalizaciju marihuane; sredinom godine Organizacija američkih država treba regionalnim liderima da predstavi izvještaj o alternativnim strategijama u borbi protiv narkotika i postojećoj „najboljoj praksi“ u drugim zemljama. A u SAD će najvjerovatnije još saveznih država ili odobriti punu legalizaciju marihuane ili je legalizovati za medicinsku upotrebu (u 18 država je to već dozvoljeno).
Čini se da se dešava ogromna promjena u politici prema narkoticima. Ona se neće desiti preko noći, niti svuda, niti će se odnositi na sve droge. Međutim, nakon decenija krvoprolića, represije i kriminalizacije, stvari počinju da se kreću u ispravnom smjeru. Šteta što je za to trebalo toliko vremena.
Bonus video:
