Alternativna ekonomija

Ekonomsko glasanje

Konkretna ispitivanja u zemljama u razvoju su pokazala da su obećanja političara vezano za etnička prava imala mnogo bolje efekte na rezultat izbora nego obećanja vezano za obezbjeđenje javnih dobara
1 komentar(a)
Ažurirano: 05.11.2012. 12:31h

Da li glasači uzimaju u obzir stanje u ekonomiji kada glasaju na izborima? Da li političari manipulišu ekonomskom politikom da bi dobili izbore? Veliki broj ekonomista, političkih analitičara i laika bi na ova pitanja odgovorio sa „da“. Međutim, stvari nisu tako jednostavne.

Prije svega treba reći da među teoretičarima ne postoji saglasnost o tome na koji način glasači donose odluke o glasanju, već u ovoj oblasti postoje brojni suprotstavljeni stavovi.

Termin „ekonomsko glasanje“ („economic vote“) u literaturi označava situaciju u kojoj glasači svoju odluku o glasanju zasnivaju na ocjeni stanja u ekonomiji zemlje.

Da bi se ispitalo eventualno postojanje ekonomskog glasanja, posmatraju se ekonomski pokazatelji u periodu pred izbore na jednoj strani (obično raspoloživi dohodak, inflacija i stopa nezaposlenosti) i rezultat vladajuće partije na izborima, odnosno osvojeni broj glasova (rast ili pad u odnosu na prethodne izbore) na drugoj strani. Ekonometrijski, riječ je o pitanju da li postoji korelacija između ove dvije varijable i kolika.

Neka ekonometrijska istraživanja na osnovu podataka o izborima u SAD (Hibbs) su pokazala da 1% povećanja u raspoloživom dohotku u godini pred izbore dovodi do 2-3% povećanja podrške postojećem predsjedničkom kandidatu. Ista istraživanja su pokazala da na glasanje pojedinca mnogo više utiče njegova percepcija ukupne ekonomske situacije, nego sopstvena ekonomska situacija (ovo je univerzalno pravilo i van SAD). Što se tiče procentualnog značaja (pondera) ekonomskog glasanja u konačnoj odluci o glasanju, rezultati za SAD u zavisnosti od studije variraju u rasponu od 15% do 40%.

Studije koje su rađene u svrhu ispitivanja ekonomskog glasanja u razvijenim evropskim zemljama dovele su do nekonzistentnih rezultata. Tako je za Italiju karakteristično odsustvo ekonomskog glasanja i veći značaj identifikacije sa političkom partijom, socijalnih i vjerskih pitanja. U Engleskoj, slično kao u SAD, ekonomija ima dominantan uticaj na odluku birača, dok je u Njemačkoj ona podjednako značajna kao i identifikacija sa političkom partijom. U svakom slučaju, ekonomsko glasanje ne postoji kao univerzalni princip u politici.

Studije su pokazale i da na odsustvo ekonomskog glasanja bitan uticaj može imati nejasna linija odgovornosti za ekonomski rezultat. Do ovoga može doći naročito u zemljama gdje postoji podjela vlasti: koaliciona vlada, manjinska vlada, podjela vlasti između predsjednika i skupštine, dvodomi parlament i slično.

Većina kvantitativnih modela za ispitivanje postojanja ekonomskog glasanja zasniva se na tezi o sankcionisanju: glasači kažnjavaju ili nagrađuju vladu na osnovu rezultata koje je postigla. Praksa, međutim, pokazuje da postoje brojni slučajevi u kojima glasači ipak „opraštaju“ vladi loše rezultate na planu ekonomije i ne pribjegavaju sankcionisanju.

Modernije političke teorije objašnjenje za ponašanje glasača nalaze u tzv. modelu selekcije, a ne u modelu sankcionisanja. Po ovoj teoriji, glasači u principu vrše selekciju među političkim partijama na bazi njihove kompetentnosti.

U formiranju suda o ekonomskoj kompetentnosti vlade, glasači procjenjuju da li su eventualni šokovi u ekonomiji (bilo pozitivni ili negativni) egzogene prirode ili su izazvani mjerama ekonomske politike partije na vlasti. Čak i laici uočavaju ono što ekonomisti znaju – da efekti instrumenata ekonomske politike mogu da budu veoma ograničeni i da se ekonomska situacija u zemlji ne može pripisati isključivo vladinoj politici.

Da bi sistem selekcije na bazi kompetentnosti valjano funkcionisao, potrebno je da glasači imaju pristup kvalitetnim i potpunim informacijama o radu vlade. Problem je u tome što se visok nivo transparentnosti rada vlade ne podrazumijeva čak ni u razvijenim zemljama, a u nerazvijenim pogotovu. Iz ovih razloga je moguće da birači budu onemogućeni da steknu utisak o stvarnoj kompetentnosti vlade i da se ona značajno razlikuje od percipirane kompetentnosti. Na razliku između stvarne i percipirane kompetentnosti utiče i nivo poznavanja ekonomije od strane glasača, njihova volja da prate ekonomska zbivanja i drugo.

Kad su u pitanju zemlje u razvoju, značaj ekonomskog glasanja je umanjen nekim dodatnim faktorima kao što su naprimjer jaka osjećanja vezano za etničku pripadnost, čime se značaj ekonomske kompetentnosti u konačnoj odluci o glasanju bitno umanjuje. Neka konkretna ispitivanja u zemljama u razvoju su pokazala da su obećanja vezano za etnička prava imala mnogo bolje efekte na rezultat izbora nego obećanja vezano za obezbjeđenje javnih dobara.

Prema teoriji „političko-poslovnog ciklusa“ političari uvode kratkoročne stimulanse za rast ekonomije pred izbore da bi poboljšali utisak glasača o svojoj kompetentnosti. Naročito je „popularno“ korišćenje labave budžetske politike (povećanje budžetskih rashoda odnosno deficita). Korišćenje ovakvih metoda je u međuvremenu gotovo napušteno u razvijenim zemljama, budući da je prihvaćena teza o racionalnosti birača i nemogućnosti da se oni „prevare“ kratkoročnim ekonomskim mjerama. Ovakve mjere se međutim i dalje koriste u zemljama u razvoju, čak se sve više skraćuje vremenski horizont korišćenih mjera i prelazi na najbrže i najjednostavnije mjere (kao što su socijalni transferi).

Primijenjeno na situaciju u Crnoj Gori i nedavne izbore moguće je postaviti nekoliko teza: 1. Budući da je evidentna loša ekonomska situacija, a da je došlo do određenog pada broja glasova vladajuće koalicije, moguće je da je došlo do blagog ekonomskog glasanja. 2. Vlada ovaj put nije pribjegla značajnijem predizbornom stimulisanju tražnje, moguće zbog isuviše jakih šokova u ekonomiji (napr. nagli pad budžetskih primitaka od poreza) koji su onemogućili takvu politiku; štaviše, vlada je bila prinuđena da pred izbore uvede nove poreze („euro po euro“), što je politički veoma opasna mjera. 3. Postoje dva moguća razloga za odsustvo značajnijeg kažnjavanja vladajuće koalicije za stanje u ekonomiji: ekonomsko glasanje nema veliki značaj (ponder) u konačnoj odluci o glasanju i/ili glasači i dalje imaju dobar utisak o vladinoj ekonomskoj kompetentnosti.

www.facebook.com/alternativna.ekonomija

Foto: http://4.bp.blogspot.com/--RQ6zuLQbXk/TzK3iBpdw7I /AAAAAAAAEW0/nPch4VyPzog/s1600/econ+recovery.jpg

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")