DVIJE SINDIKALNE

Štrajk je naše pravo

Svaka sila se na identičan način manifestuje. Ako pustite nekoga da osili, a mi (radnici) smo dopustili da osili neoliberalni kapitalistički sitem na čelu sa „prljavim“ kapitalom i da nas tretiraju kao najamnu radnu snagu, za očekivati je da će nam biti uskraćena osnovna radna i sindikalna prava i slobode
4 komentar(a)
Boksiti, štrajk, Foto: Ivan Petrušić
Boksiti, štrajk, Foto: Ivan Petrušić
Ažurirano: 23.02.2019. 10:38h

Pravo na štrajk je jedno od osnovnih sindikalnih i radničkih prava i sloboda, zajemčeno međunarodnim propisima, crnogorskim Ustavom i zakonima. Zakonom o štrajku precizira se da je štrajk - prekid rada koji zaposleni organizuju radi zaštite svojih profesionalnih i ekonomskih interesa.

Štrajk je krajnji, najradikalniji, ali, nažalost, i jedini efikasni mehanizam sindikalne borbe, tokom čije primjene zaposleni žrtvuju sopstvenu zaradu, kako bi ostvarili druga stečena prava iz radnog odnosa.

Ali, što ako zaposleni ne mogu da ostvare zakonom garantovano pravo na štrajk? Kako oni da se izbore za svoje socio-ekonomske interese? Ko je odgovoran i ko će im nadoknaditi štetu ako se ne stvore uslovi za realizaciju zakonito najavljenog štrajka?

Zakon kaže da, za vrijeme štrajka, poslodavac ne smije sprečavati zaposlene da organizuju i učestvuju u štrajku, niti da upotrebljava prijetnje i prinude radi okončanja štrajka, kao ni da po osnovu neučestvovanja u štrajku omogući veću zaradu ili druge povoljnije uslove rada za zaposlene koji ne učestvuju u štrajku.

Za takvu aktivnost Krivični zakonik Crne Gore predvidio je novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine (čl. 227), dok je Zakonom o štrajku zaprijećeno kaznom do 10.000€ za poslodavca, odnosno do 1.000€ za odgovorno lice kod poslodavca.

Ipak, sa aktivnostima poslodavaca na sprečavanju prava na štrajk se kontinuirano susrijećemo, a u praksi, još, nijesmo bili u prilici da doživimo da se, sa nivoa države, sankcioniše takvo ponašanje.

Na drugoj strani susreli smo se sa niz primjera gdje je država (direktno ili indirektno) podržala intervenciju poslodavaca koji su sankcionisali sindikalce zbog navodno “nezakonitog” štrajka, koji su zbog toga ostajali bez posla, a samim tim i bez lične i porodične egzistencije.

Sa tog stanovišta gledano, neshvatljivo je da se naša država hvali svojom hiljadugodišnjom tradicijom i da se, deklarativno, „srcem i dušom“ zalaže za članstvo u EU, dok na drugoj strani sindikalna i radnička prava svodi na predpotopski nivo?! Na kojem se stepenu razvoja nalazi država u kojoj radnici ne mogu da ostvare osnovno pravo na štrajk, ukoliko to državi (kapitalu) nije u interesu.

Kako to izgleda u stvarnosti? Naime, sindikalna i radnička prava se svakodnevno i drastično krše, a država ćuti, ili, bolje rečeno, nijemo posmatra egzekucije koje vrši „prljavi“ kapital (čast izuzecima) nad ovo malo radne snage kojoj se posrećilo da bude u radnom odnosu, u najvećoj mjeri, za simboličnu dnevnicu. Naravno, država to radi sofisticirano, tj. slatkorječivo.

Dok se na jednoj strani, pred građanima i Evropom, hvali dostignutim nivoom socijalnog dijaloga (navodno, zaposleni i poslodavci o svemu pregovaraju na ravnopravnoj osnovi, dok je država neutralna), na drugoj strani, kada god to zatreba, država bestidno stane na stranu kapitala.

Neko bi rekao da je prethodna konstatacija prejaka (da ne kažem pregruba), ali kada pogledate što sebi dozvoljavaju pojedini poslodavci i institucije sistema, i kako se odnose prema fundamentalnim sindikalnim i radničkim pravima i slobodama, sve postaje jasno i, do bola, razgolićeno.

Pa čak i za one ekonomske „magove“, koji nam dijele lekcije kako je aktuelni neoliberalni sistem nešto najbolje za građane Crne Gore. Pričaju nam to svakodnevno, uporno i bestidno, iako mi vidimo da u tom sistemu mjesta ima samo za njihovu rodbinu, kumove, drugove i partijske istomišljenike.

I to ne za sve njih. Dakle, samo za one najomiljenije! Svi ostali, koji nijesu miljenici, nemaju što da traže na tržištu kapitala i radne snage. A gdje smo mi, koji to nijesmo? Mi smo u zapećku. Pitanje, svih pitanja, za crnogorsku radnički klasu je: Kako se izboriti protiv ovog neoliberalnog sindroma?

Svaka sila se na identičan način manifestuje. Ako pustite nekoga da osili, a mi (radnici) smo dopustili da osili neoliberalni kapitalistički sitem na čelu sa „prljavim“ kapitalom i da nas tretiraju kao najamnu radnu snagu, za očekivati je da će nam biti uskraćena osnovna radna i sindikalna prava i slobode. To se prethodnih godina tranzicije kontinuirano dešava, samo je pitanje da li želimo to da priznamo?

Da sila Boga ne moli, odnosno koliko je pravo na štrajk obismišljeno u Crnoj Gori, najbolje pokazuju aktuelni slučajevi osujećenih štrajkova u Željezari i Novitu. I u jednom i u drugom slučaju država je imala, nedostojnu, aktivnu ulogu.

Zaposleni u Novitu bili su spriječeni da ostvare pravo na štrajk, jer je menadžment Novita „zaključao“ poslovni prostor u radnom vremenu i tako onemogućio zaposlenima da ostvare pravo na štrajk u poslovnom prostoru kompanije.

Zbog sprege, ili ne, ali Inspekcija rada nije htjela da postupi po zahtjevima štrajkača koji su, na preko 40°C, u nehumanim uslovima, danima protestovali ispred poslovnog prostora Novita sa željom da ostvare pravo na štrajk, a time i svoje pravo na zarade i otpremnine po osnovu tehnološkog viška.

Štrajkači su zahtijevali da im Inspekcija rada omogući uslove za ostvarivanje prava na štrajk, insistirajući da Inspekcija rada (u skladu sa članom 28 stav 2 Zakona o inspekcijskom nadzoru) zatraži asistenciju policije. Shodno tom propisu, policija je dužna odmah da preduzme mjere kojima se inspektoru obezbjeđuje nesmetano obavljanje inspekcijskog pregleda.

Ali inspektor to nije zahtijevao, ni nakon urgencija i činjenice da zaposleni – štrajkači, na preko 40°C, danima stoje ispred kapije kompanije, onemogućeni da ostvare pravo na štrajk, odnosno uskraćeni da se izbore za svoja prava iz radnog odnosa. Zbog toga su zaposleni, nakon četiri dana, obustavili regularano zakazan štrajk i sasvim je logično da neostvarena prava iz radnog odnosa potražuju na teret države Crne Gore.

Još drastičnije je miješanje države u slučaju štrajka najavljenog od strane Sindikata Tosčelika – Nikšić (bivše Željezare - Nikšić). Da bi obesmislilo štrajk zaposlenih u Tosčeliku najavljen za 22.08.2012, Ministarstvo rada i socijalnog staranja je, iz samo njima znanih razloga, u roku od nekoliko sati (i to u vrijeme godišnjih odmora), izbrisalo iz registra sindikalnu organizaciju koja je u tom registru egzistirala decenijama, zbog prigovora 38 zaposlenih (anonimusa) o navodnoj admininistrativnoj grešci u promjeni sindikata Željezare u sindikat Tosčelika.

Dva mjeseca prije toga Ministratsvo je, u redovnoj proceduri, izdalo rješenje o promjeni imena sindikata Željezare u sindikat Tosčelika. Ako im nije bila namjera da se umiješaju i direktno zaštite interes kapitala (u što ne sumnjam), zašto Ministarstvo nije ostavilo primjeren rok (najmanje 7 dana) za postupanje, odnosno zašto nije, na isti način, reagovalo/postupilo po zahtjevu Sindikalne organizacije Tosčelika (Željezare), kao što je postupilo po zahtjevu 38 neznanih zaposlenih.

Dakle, bez obzira na personalne emocije, Ministarstvo rada nema pravo da se miješa u industrijske odnose poslodavca i zaposlenih u Tosčeliku - Nikšić, nezavisno od toga kakav će biti njihov krajnji ishod.

To je prava uloga države, koja treba da stvara uslove za uspostavljanje autentičnog socijalnog dijaloga, a ne da se u njega upliće svojim intervencijama. Ovoj državi su potrebne institucije i pojedinci koji će profesionalno i časno raditi svoj posao, ali i snositi odgovornost ako tako ne rade.