Kao pravi istraživač riješio sam da tri dana radim fizički i napišem priču o našim emigrantima, mučenicima, da kao ubačeni element ili Hanter Tompson (ni manje ni više!) opjevam bluz muvinga, tužnu misao koja se nosi.
I sve je bilo dobro, javio mi se na telefon taj Damir (koliko si težak? visok?) rekao sam mu pošteno da ću raditi samo nekoliko dana i počelo je u stanu kod neke cure koja bježi iz Midtauna, dakle počelo je kao pjesma iz prizemlja.
Djevojka je imala malo namještaja, selila se u Bruklin u zgradu sa liftom i kosinom za kolica. Vođa ekipe je narihtao „London calling“, kombi se tresao preko mosta Menhetn i bio sam srećan. Samo da znaš, nije sve u snazi, rekao je Damir, mora da se misli kada ti kauč zaglavi, a klijent bulji u sat.
Drugi dan je bila jedna profesorica jezika, mala plava sa drugoga sprata. Paketi tuč, puni knjiga. Rekoh zadihan, kakva slučajnost i ja volim da čitam. Trećeg dana se ne sjećam dobro, selila se neka mladež kada je počeo da me radi endorfin. Zaista vam kažem, spokoj se javi po svršenom poslu kada sjedneš na trotoar i srčeš krvavi prst. Pored se pružio Slovenac, 22 godine, bivši karatista. Dao mi je hanzaplast. Sitan momak, ne više od 70 kila, dobar kolega ali se odavno nije posvetio pazusima. Cijeli dan sam udisao kremastu apu njegove mladosti. Tako je došao utorak 31. jul, dan kada se najviše ljudi seli. The Moving Day. Hiljade kamiona mili po gradu, Kinezi, Meksikanci, Jugosloveni. Dobra prilika da se ubiješ od para, reče Damir, pa odlučih da se oprostim od posla u velikom stilu.
Sad ću da se zaustavim. I vi se zaustavite. Savijte se do zemlje, samo polako, ne da kleknete! Nema više sentimentalnog zapisa, spustite se u pozu žabe kao da želite kolut. Koluta nema. Uozbiljite se i krenite rukama i nogama. Umislite da su vam umjesto šaka točkovi. Ili da ste na ruke navukli par rošula. Sada polako izađite iz kuće (pazi, prag!) i idite Ulicom Slobode pognuti kao šugav pas bez ogrlice, repa i sna.
Guram prizemna kolica i na njima televizor umotan u ćebe, pet blokova Ist Vilidža na četiri noge, usred šminkerskog centra svijeta, prolaznici nadrkani jer sve plaćaju duplo i njihove noge su oko moje glave, promiču mokasine i špagerice (koje su ovog ljeta hit!) i ne mogu da se ispravim znojav i kapav jer ako se ispravim kolica bježe ustranu, TV klizi i razbija se o trotoar koji smrdi na pišaću…
Hey friend! viče Indijac, konobar u bijeloj košulji, okrećem se i vidim da mi je iz džepa ispao kolut selotejpa, ali ne zastajem nego bježim koliko me noge i ruke nose i zamičem iza ugla gdje u daljini čeka kamion, blizu kuće u kojoj je živio Čarli Parker.
Novi posao opet u Bruklinu i Damir kaže: Izdrži još ovo Njegoše! Sve je išlo glatko dok nije zapeo trosjed. Šef je uzeo šrafciger da odvoji vrata. Onda je zapeo šrafciger. Šef je uzeo čekić. Slomio se čekić.
Kada je otkucao četrnaesti sat rintanja kauč je penetrirao u uski hodnik. Nekako smo okrenuli prema ulici Amiti. Tamo su dvije bliznakinje, plave, jedna čita Markesa i hoće da živi u stanu sa najmanjim vratima na svijetu. Naravno da kauč ne može unutra. Sestre su mirno rekle, bacite ga na ulicu, ko mu jebe kevu i radni dan je bio gotov. Još su nam rekle da ga malo odguramo, da ne bude ispred ulaza, što i učinismo.
Sjeo sam i popio getorejd ili dva. Bruklinski cvrčak pojao je onostranom. Bio mi je udoban tuđi kauč na ulici. Složio sam jastuke posljednji put i krenuo polako. Kapitalizam od čovjeka pravi marvu. Ili što je rekla jedna iz Gusinja: Ja sam videla Kipa slobode iz stana što sam čistila.
Jeste, rad oslobađa, samo treba kupiti pojas za kičmu. Tijelo može da izdrži više nego što smo svjesni. I kičma. Ali biti na dnu lanca ishrane, pa makar u zemlji koja to pošteno plaća, to nije lako. Padaš od bolova, klizaš u znoju, bunariš posljednju kap snage a neka momčina iz Rožaja, neki domar dođe da ti se dere, zna da si ukeban na dnu američkog sna dok on čuva imovinu zgrade, ima vlast i ne sviđa mu se što si natkasnom očešao zid. Eto vam priča za novine, tu sliku upamtite i kad sljedeći put vidite fizikalca a imate kapu - skinite je.
Bonus video:
