Stav

Naša kvaziekonomija

Crnogorski neoliberalizam? Pojam, karakteristike, primjena, značaj… Oznaka za ideologiju ili lozinka za populizam? Identifikaciona svrha za one koji ga promovišu ili osporavaju? Najupotrebljavanija riječ režima ili civilnog sektora i političke alternative?
57 pregleda 3 komentar(a)
ekonomski rast, Foto: Shutterstock.com
ekonomski rast, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 31.07.2012. 09:52h

“Neoliberalizam predstavlja set ekonomskih politika koje su postale rasprostranjene u posljednjih 25 godina. Iako se riječ rijetko čuje u SAD, možete jasno viđeti efekte neoliberalizma kako ovđe bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji… U svjetskim razmjerama, doktrina neoliberalizma je nametnuta pomoću jakih finansijskih institucija kao što su MMF, Svjetska banka i Interamerička banka za razvoj… Kapitalistička kriza u posljednjih 25 godina, sa svojim smanjenim profitom, inspirisala je korporativne elite da ožive ekonomski liberalizam. To je ono što čini 'neo' ili novo”. (“Šta je Neo-Liberalizam?”, Elizabeth Martinez i Arnoldo Garcia)

Crnogorski neoliberalizam? Pojam, karakteristike, primjena, značaj… Oznaka za ideologiju ili lozinka za populizam? Identifikaciona svrha za one koji ga promovišu ili osporavaju? Najupotrebljavanija riječ režima ili civilnog sektora i političke alternative?

Neoliberalnu ekonomsku politiku karakterišu deregulacija (smanjenje pravne regulative zbog ostvarivanje bolje “preduzetničke klime”), liberalizacija (ukidanje zaštitnih mjera tj. carina i smanjenje poreza), privatizacija (ovaj proces ostvaruje se po načelu da privatno upravljanje bude uspješnije od državnog), smanjenje javne potrošnje i troškova socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje finansiranja zdravstva, školstva, početak naplaćivanja nekih usluga koje se prije nisu naplaćivale - školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu i sl.) i smanjivanje radničkih prava radi lakšeg stvaranja profita (npr. vršenje pritisaka na sindikate, lakše otpuštanje radnika, povećanje rada na određeno i sl.).

Naravno, u našem modelu ima nekih odstupanja ili, bolje reći, varijacija. Posljednja karakteristika sprovodena je u djelo, dok je javna potrošnja osim u zdravstvu i prosvjeti, svuđe selektivno smanjivana i to nakon izbijanja ekonomske krize. Deregulacija je vršena u pravcu stvaranja monopola i ostvarivanja tzv. korupcionaške dobiti, dok Marovićev proces tzv. giljotiranja propisa i dalje traje. Liberalizaciju prati najavljivanje novih poreza, dok je postupak za dobijanje izvoznih dozvola i dalje komplikovan. Privatizacija… KAP, Željezara, Duvanski kombinat, ulcinjska Solana, naši hotelski kompleksi… Pored ovog “uspjeha” privatizacije, ističem još jednu nedorečenost našeg neoliberalnog koncepta – učestalu državnu pomoć, i to neplansku. Prateći efekat neoliberalizacije – zaduživanje, u potpunosti je duplo ostvaren.

Pored navedenih opštih karakteristika, naš model ima i svoja obilježja: akumulaciju kapitala od strane izuzetno malog broja lica (ove persone se u političkom žargonu nazivaju prijateljima i članovima prve familije) i opšta socijalna nesigurnost (nezaposlenost, enormno visoki troškovi življenja, neefikasna socijalna i zdravstvena zaštita, skupo i neprimjereno obrazovanje, nesuzbijanje svih vidova nasilja i dr).

Uz ovaj fenomen ide obilježje koje je potvrdila međunarodna praksa i koje se, u našem integracionom zanosu, ovđe i te kako potvrđuje – neoliberali imaju antidemokratska obilježja (ovaj ekonomski koncept prvi put je primjenjen u Čileu 1973. nakon državnog udara, kojeg je podržala CIA protiv demokratski izabranog predsjednika Salvadora Aljendea, i bio je osmišljen od strane čikaškog profesora Miltona Fridmana kao recept za uspjeh vojne hunte Augusta Pinočea). Njihova stvarna zamisao nije sloboda tržišta, već njegovo posjedovanje. Kada bi sve bilo privatizovano (javne službe i javna dobra), ne bi bilo potrebe za državom, jer ne bi bilo ničeg zajedničkog i samim tim ni potrebe za kolektivnim odlučivanjem – demokratijom. Svijetom bi upravljale moćne korporacije, a ne nacionalne vlade i međunarodne organizacije. Sigurno pogađate koja bi monetarna ustanova tada upravljala Crnom Gorom, ako to već ne čini i sada.

Naravno, neoliberalizam ima i dimenzioniranje mentalne strukture. Kod nas je ona odavno obavljena. Od države se pravi glomazna, neefikasna, korumpirana i partijska tvorevina i kao alternativa njoj građanima se nameće privatni kapital tajkuna, koji se predstavlja kao efikasan, racionalan i častan. Građani se tako navode na mišljenje da je privatizacija zajedničkih resursa neophodna i spasonosna, dok se sumnjivi privatizatori doživljavaju kao spasioci. Kada smo već pomenuli tajkune, da apsurd bude tipično crnogorski, ovih dana ih čujemo kako kategorično poručuju premijeru da je vrijeme neoliberalizma prošlo i da bi država morala da pomogne privredu, jer su oni već „prorokovali“ neke loše situacije.

Pošto naša Vlada nema ništa od čeličnih manira Margaret Tačer, koja je ovim konceptom samoregulišućeg laissez-faire tržišta vješto i globalno brodila, valjalo bi da konačno odustane od ovakve makroekonomske osnove. Možda će konačno otpočeti sa sprečavanjem nastanka monopola (njemačka ekonomska politika ordoliberalizma, koja se primjenjuje od kraja Drugog svjetskog rata) i shvatiti da ulaskom u EU aktuelni problemi ne nestaju (socijalna politika je u isključivoj nadležnosti država članica), kao i da ponuđeni predpristupni koncept ne vodi računa o okolnosti da smo presiromašni za evropsku politiku slobodnog tržišta (iskustva Poljske pokazuju kako treba izbjeći zamku EU neokolonijalnog efekta jezgra i periferije). Valjda će prihodi od tzv. većinskih privatizacija i neplanska zaduživanja biti trajno ostavljen instrument ekonomske politike.

Naravno, status quo je najizvjesniji kada vlast nema kontrole i još manje sitosti!

Preporučujemo za Vas