Po mišljenju poznatog francuskog sociologa Pjera Bordjea, „neoliberalizam je bio projekat uništenja socijalnih i javnih struktura koje su ograničavale i regulisale tržište u interesu većine...“. Moglo bi se reći da Bordje zastupa stav da je neoliberalizam napravio zaokret u politici na štetu većine. Ako je tako, postavlja se pitanje da li (u)vođenje neoliberalne ekonomske politike može biti rezultat demokratskog procesa, i u konačnom, da li savremena demokratija uopšte raspolaže instrumentima za uticaj na ekonomsku politiku.
Ako je demokratija vladavina većine (mada „demokratija“ znači doslovno „vladavina naroda“), veoma je intrigantno kako su zagovornici liberalizma uspjeli da ubijede većinu da im čine veliku uslugu time što uvode ekonomske mjere koje u suštini najviše koriste malom broju najbogatijih. Tako su u SAD i nizu drugih zemalja, pod velom deregulacije i liberalizacije, smanjene marginalne poreske stope na najveće profite i lična primanja (koje su pogađale najbogatije), da bi istovremeno, zbog manjeg priliva u budžet, bila smanjena socijalna davanja, finansiranje državnih fakulteta i druge mjere koje koriste širem stanovništvu. Kao argument za smanjenje poreza je korišćena priča o oslobađanju kapitala za investiranje i razvoj. Do investiranja je došlo, ali je najveća korist od toga opet išla uskoj grupi investitora.
Tako je 1% najbogatijih u SAD povećalo svoj udio u ukupnom bogatstvu zemlje sa oko 20% sredinom 1970-ih na više od 40% 2011. U istom periodu, odnos prosječne plate radnika u odnosu na plate izvršnih direktora („CEOs“) povećao se sa 1:30 na 1:500. Slično je i u Velikoj Britaniji, gdje je 1% najbogatijih udvostručilo svoj udio u nacionalnom bogatstvu. U Rusiji i drugim zemljama bivšeg socijalizma su iznikle oligarhije koje kontrolišu čitave nacionalne ekonomije, dok je povećanje socijalne nejednakosti dostiglo istorijske rekorde. Najnoviji slučajevi spasavanja banaka koje su isuviše velike i bitne za ekonomiju da bi se dozvolilo da propadnu („too big to fail“), o trošku poreskih obveznika, samo su još više ogolili suštinu neoliberalnog sistema, a to je permanentna preraspodjela nacionalnog dohotka u korist ekonomske elite. Spasavanje banaka se političkom retorikom uspješno prodaje kao spasavanje kompletnog ekonomskog sistema, što je, nesporno, u interesu većine...
Razlozi za spasavanje banaka nisu toliko sporni, mada su suprotni proklamovanim principima tržišta i konkurencije - konačno, upravo se neoliberali zalažu za ekonomski darvinizam tj. propadanje onih koji loše rade. Ono što je sporno je ovakvo „narodno“ (demokratsko?) finansiranje paketa za spasavanje banaka koje su u prethodnom periodu izvlačile ogromne sume profita, a menadžeri banaka nevjerovatne bonuse.
Povici lijevih partija, npr. Ljevice („Die Linke“) u Njemačkoj da bi banke trebalo spasavati novcem onih koji su od bankarskog poslovanja i špekulacija na finansijskom tržištu u prošlosti imali najviše koristi, ne čuju se dovoljno. Razlog je to što su i konvencionalni mediji u rukama krupnog kapitala. Nakon što je njemački Bundestag prihvatio dva nova zakona, o fiskalnom ograničenju i o pomoći zemljama euro-zone, Ljevica je uložila tužbu Ustavnom sudu Njemačke u kojoj tvrdi da su ovi zakoni protivustavni. Cilj tužbe je da se o ratifikaciji novih zakona odlučuje na referendumu, budući da, po mišljenju Ljevice, parlament živi svoj život, odvojen od interesa naroda.
Frustracija građana zbog nemogućnosti da stvarno utiču na ekonomsku politiku postala je globalni fenomen. Postavlja se pitanje kako je uopšte do toga došlo. U skladu sa pravilima savremene parlamentarne demokratije, glasači odluke o ekonomskim (i drugim) pitanjima prepuštaju svojim predstavnicima u parlamentu, koji su, kako se ispostavilo, podložni lobiranju. Kao izgovor za lobiranje se koristi činjenica da političari često nemaju dovoljno znanja vezano za konkretna ekonomska pitanja, pa ih lobisti o tome „informišu“. Evo kako to danas, ukratko, funkcioniše u SAD i EU, koje demokratiji uče ostatak svijeta.
U SAD se partije i izborne kampanje mogu slobodno finansirati, a finansiranje automatski povlači i određeni lobistički uticaj. Zahvaljujući ovakvim pravilima igre, procjenjuje se da velike korporacije i bogati pojedinci imaju 90% lobističkog uticaja u političkim partijama, a radničke organizacije samo 10%. Zato neki tvrde da je u SAD na djelu princip „jedan dolar jedan glas“, a ne „jedan čovjek jedan glas“. Pored toga, glasači u SAD u principu mogu da biraju između dvije partije – republikanske i demokratske, pri čemu su obije neoliberalne. Konačno, potpuno je svejedno koja partija je na vlasti, kad ekonomijom u svakom slučaju upravljaju ljudi sa Vol Strita.
Lobiranje je naročito karakteristično za EU. Nevjerovatan je podatak da u Briselu postoji 15-30.000 lobista koji targetiraju donosioce odluka u institucijama EU. Ovaj broj se bazira na procjeni, budući da prema EU regulativi lobisti nisu obavezni da se registruju, niti je njihova djelatnost zakonski regulisana. Centrala EU je u međuvremenu postala mjesto sa najvećom koncentracijom lobista na svijetu! Neki je u šali zovu „Lobbyland “.
Pored toga, manipulacija biračima nikad nije bila lakša nego danas, jer su moderni finansijski instrumenti postali isuviše komplikovani da bi običan građanin mogao o njima kritički da rasuđuje. Neke od tih instrumenata, npr. komplikovane oblike „derivata“, čak ni neki profesori sa Harvarda ne znaju tačno da objasne. Krug onih koji stvarno mogu da prate efekte promjena u finansijskoj regulativi se sužava, pa se u ovom dijelu definitivno može govoriti o vladavini tehnokratije.
Najbolji dokaz otuđenja politike i ekonomskog sistema od građanstva u EU predstavlja odbijanje predloženog Ustava Unije na referendumu u Holandiji i Francuskoj 2005. U Francuskoj je jedan od glavnih razloga za odbijanje ponuđenog teksta ustava bila njegova neoliberalna agenda, koju su glasači percipirali kao prijetnju zaposlenosti i socijalnim ciljevima. I pored ove blamaže, kao da se ništa nije desilo, evropska politička (neoliberalna) elita se okrenula supstitutu Ustava - Lisabonskom sporazumu, koji je uspjela da provuče bez referenduma (osim u Irskoj). Evropska tehnokratija referendume očigedno smatra pretjerano demokratskim, a nametanje neoliberalnih principa stavlja iznad demokratije.
Jedinu nadu da će se u budućnosti nešto promijeniti donose novi tokovi u oblasti informacione tehnologije i mogućnost da dođe do neke vrste internet (cyber)-demokratije. A do tada, možemo da lobiramo kod onih koji nas predstavljaju – svako prema svojim mogućnostima.
www.facebook.com/alternativna.ekonomija
Bonus video:
