ALTERNATIVE

Razum i revolucija

Politika je racionalna djelatnost. Zato je od jalove „revolucionarne” buke mnogo važnije da u razumnom dijalogu donosimo najefikasnije odluke. Nama u nevladinim organizacijama u cilju promjene sistema, a političkim partijama u cilju promjene lica vlasti
12 komentar(a)
Evropska unija, EU, Foto: Shutterstock.com
Evropska unija, EU, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 28.06.2012. 11:19h

Dobitnica Nobelove nagrade za mir 1990. godine, Aung San Su Ći (Aung San Suu Kyi), u intervjuu za BBC ovog juna, na pitanje novinara: „Neki kažu da ste (NLD-partija koju ona vodi) naivni i da vas vlada vara lijepim riječima, da su vas smjestili u parlament i drže vas tamo kao manjinu“, odgovara:

„Niko nas tamo ne drži protiv naše volje, ako mi smatramo da najbolje služimo interesima naroda u parlamentu ostaćemo tamo, mi imamo vanparlamentarne aktivnosti već 24 godine i širimo naše aktivnosti koje uključuju rad u parlamentu“.

Politička situacija u Burmi (Mjanmar) gdje vlada vojna diktatura prilično je različita od one u Crnoj Gori.

Aung San Su Ći je provela 20 godina u pritvoru, a oslobođena je iz kućnog pritvora krajem 2010. godine, dok partiji čiji je lider nije dozvoljeno da se registruje sve do januara 2011. godine. Tokom 2015. biće održani prvi regularni izbori na kojima će učestvovati opozicija i za koje se smatra da mogu biti prilog punoj tranziciji ove zemlje ka demokratiji.

Crna Gora je ovih dana dobila zeleno svjetlo za početak pregovora o članstvu u Evropskoj uniji.

U prvoj polovini ove godine, sa većim ili manjim intenzitetom, ideja bojkota izbora i bojkota institucija je dominirala u opoziciono orijentisanoj javnosti. Sumnjam da bi Crna Gora dobila datum početka pregovora da je opozicija u susret odluci EU napustila Skupštinu.

Nije zgorega podsjetiti se iskustva susjedne Albanije, agonije opozicionog napuštanja albanskog parlamenta i njihove neizvjesne evropske perspektive. O stavu EU o bojkotu parlamenta nedavno je otvoreno i direktno govorio i odlazeći šef Delegacije EU u Crnoj Gori. Nije podržao takvu ideju, naprotiv.

O iskustvu bojkota parlamenta, najčešće zbog izostanka direktnih TV prenosa na javnom servisu, može posvjedočiti i naša opozicija, ali i ukupna javnost. O iskustvu bojkota lokalnih izbora, istina uglavnom selektivnog, ograničenog i kratkoročnog, takođe. S druge strane, činjenica je da izbori za nacionalni parlament u Crnoj Gori nikada nisu bojkotovani još od 1990. godine. Ni onih teških devedesetih.

Da ne bude zabune, nisam se zabrinuo kako će neko bojkotovati parlament ili izbore. U tako nešto odavno ne vjerujem. Isključivo želim da ukažem na jalovost takve ideje i rasprave.

Želim da ukažem na to da je za opozicione stranke, medije, građane, intelektualce mnogo važnije da se posvete jedinom mogućem putu za pobjedu u demokratskom sistemu - izborima. Ovim i ovakvim, koji su daleko od savršenih, ako takvih ima uopšte.

Ali, još važnije od toga, želim da ukažem na to da revolucionarni zanos dijela političke opozicije i civilnog društva gazi ideju slobode. Tako s revolucijama obično biva. Ideja promjena zamišljenih po principu ponuđene čarobne formule „opozicija napušta parlament - ulični protesti – ostavka vlade - tehnička vlada – izbori – poraz DPS – Milo ide u zatvor – Crna Gora raj na zemlji“ postavljena je kao ulaznica u svijet političkog i ljudskog poštenja, ispravnosti i pravovjernosti.

Ko ne prihvata ili ne vjeruje u racionalnost takve političke akcije, po autorima i podržavaocima te ideje po automatizmu valja biti obilježen kao saradnik režima i mafije. Hvala unaprijed.

Da ne bude zabune (drugi put), u Crnoj Gori je pregršt razloga za opravdano nezadovoljstvo i građanske proteste, kao što vjerujem da je isto toliko razloga da se Đukanović nađe na optuženičkoj, a DPS u opozicionim klupama.

Nego je ovdje riječ o drugom, da promovisana dogma revolucionara, osim što je nelogična i ne daje rezultate, što je danas gotovo svima jasno.

Zato je pametnije vratiti se jednoj drugoj temi, staroj koliko i opozicija u Crnoj Gori, uobičajeno naslovljenoj kao „široki antirežimski front“, a potkrijepljenoj argumentacijom tipa „ko bio protiv najšire koalicije da mu crkne...“.

Umjesto te i sličnih parola, racionalno bi bilo vidjeti da li istraživanja (ako to nekog osim DPS i SDP uopšte interesuje) govore kako zajednički nastup tri ( ili dvije) velike opozicione stranke donosi značajno više glasova od njihovog samostalnog izlaska, da li je efekat neznatan ili se čak gubi određena podrška. Odgovor na to pitanje, trebao bi da opredijeli odluku o načinu izlaska na izbore.

Drugo važno pitanje je što je najracionalnija politika velikih opozicionih stranaka u odnosu na male stranke. Odgovor na ovo pitanje vrijedi otprilike 50.000 glasova. Dijalog o ovim pitanjima valjalo bi voditi i na stranicama ovog i drugih listova. Ako su namjere dobre, a ciljevi isti.

Politika je racionalna djelatnost. Zato je od jalove „revolucionarne” buke mnogo važnije da u razumnom dijalogu donosimo najefikasnije odluke. Nama u nevladinim organizacijama u cilju promjene sistema, a političkim partijama u cilju promjene lica vlasti.

Na kraju, želim ovim tekstom da ohrabrim sve one manje vidljive i manje glasne ljude koji su privrženi demokratiji i promjenama, a pritom nisu opijeni „čarobnom formulom“ da slobodno govore i pišu bez straha kako će od pravovjerne opozicije i civilnog društva biti osuđeni zbog izdaje. Za takvu „izdaju“ bi takvi osudili i veliku ženu mira i demokratije s početka ovog teksta.

stevomuk@gmail.com

Preporučujemo za Vas