IZ LONDONA, S LJUBAVLJU

Shopping-sioznost

Ubi ova demokratija. No, ja se još dobro držim. Svaku naznaku depresije ismijaću pisanjem o njoj. Neću povjerovati u odveć glasne brige i prijetnje, jer tamo dolje, južno, prečesto su vikali ‘Vuk!’, dok nas nisu otupili, pa smo pravog Vukodlaka, kada je ušao među nas, pustili da zavlada
0 komentar(a)
Ažurirano: 23.06.2012. 16:26h

Po londonskim se zidovima i autobusima još uvijek provlače fotografije ispucale zemlje sa natpisom ‘WE ARE IN DROUGHT!’ (U suši smo!). Slova su četvrtasta, velika i crna. Svako da ih uoči i teško iz glave izbaci.

‘Suša’ nam se, kao, približavala u martu. Pitala sam se tada jesam li ja jedina stanovnica gradurine koja zna da suše ovdje nikad biti neće. Onda je došao april. The rest is history.

Sada, ako začkiljite kroz dnevnu svjetlost - dugotrajnu, ali iscrpljenu još jednom unaprijed zgubljenom bitkom protiv oblaka - možete na zidovima i autobusima, pročitati i sljedeće, pomalo prijeteće, pitanje: ‘Pijete li barem osam čaša vode dnevno?’

‘Prestanite nas zamajavati!’ povikala bih nekome. Nikada ne znam kome. (Borisu Džonsonu?) ‘Zar plaćamo visoke opštinske takse da bi grad bio preplavljen pasivno-agresivnim natpisima?’

Smeta mi ta sve napadnija, a lažnija, zabrinutost za čovječanstvo.

Na primjer: odavno više ne postoji jednostavna ‘tuga’; samo ‘depresija’.

Nema više ni ‘nekoliko sunčanih dana zaredom’. Sada, to je ‘suša’. (Uz fotografije ispucale tuđe zemlje; jer ‘ono’ nije moglo biti mekano englesko tlo.)

Ni proste, ljudske žeđi više nema, kada sami od sebe gravitiramo ka najbližoj česmi; ta se faza preskače i odmah nam svima prijeti ‘dehidracija’, smrt tiša od dijabetesa.

Umjesto žuborenja bistrih izvora, iz bankomata šušte novčanice, toliko nove i oštre - prste će nam odsjeći ako ne pazimo. Oko nas natpisi. SALE SALE SALE. High Street shopping za spas oboljele ekonomije.

‘Zatrpani informacijama, a gladni znanja,’ opisao nas je Džon Nezbit.

Ubi ova demokratija. No, ja se još dobro držim.

Svaku naznaku depresije ismijaću pisanjem o njoj. Neću povjerovati u odveć glasne brige i prijetnje, jer tamo dolje, južno, prečesto su vikali ‘Vuk!’, dok nas nisu otupili, pa smo pravog Vukodlaka, kada je ušao među nas, pustili da zavlada.

Ni dehidrirati neću dok je god nekog ‘Št. Hamze’ ili ‘Sonje’ niz ulicu. Mogu se oni po sto puta sakrivati iza engleskih ili italijanskih imena, prepoznaćemo se kad im dođem, žedna.

A shopping...ah, shopping... Kako čudan odnos imamo on i ja. Odnos koji je, iako zasnovan na preziru, a odgajan kroz samozavaravanje, prerastao u nešto trajno.

Korijeni moje anksioznosti kada je shopping u pitanju vjerovatno leže duboko, pod vječno ispucalom zemljom podgoričkog Bloka V; ispod naciknutih pločica nekadašnjeg Top Looka.

Moj otac, penzionisan ’89. godine, kupio je tada šesnaest kvadrata ‘poslovnog prostora’ kod kafića ‘Bojo’.

Ubrzo zatim, snove o poduzetništvu raspirio nam je Ante Marković. Jedno se kratko vrijeme sve činilo tako mogućim da sam ja molila oca da kupi halu fabrike ‘Radoje Dakić’, pa da tamo otvorimo pozorište, pozovemo Marlona Branda da postavi ‘Smrt trgovačkog putnika’ i odigra glavnu ulogu.

‘Brando voli egzotiku’, govorila sam. ‘Pristaće sigurno, i to besplatno.’

‘Čekaj prvo nešto da napravimo od ovih šesnaest kvadrata’, rekao je otac.

Maštajući o daskama na kojima će Marlon u ulozi Vilija Lomana proslaviti titogradsku pozorišnu scenu, prodavala sam sportsku opremu, kad god bih iz Beograda, sa studija, dolazila kući, što je bivalo sve češće jer se Beograd... mijenjao.

Moj je otac, naizgled, uživao u novopronađenoj profesiji. Umjesto alarma, ispod kase držao je bejzbol palicu. Imao je nekoliko zaključaka vezanih za prodajnu djelatnost. Jedan je bio da ‘uz dobru robu prođe i kusa’, pa je radnju stalno držao punom.

Imao je i par trikova. Omiljeni mu je prodajni trik bio da kupcima - Cetinjanima kaže da su mu upravo tu bili najbolji kupci – Nikšićani, koji su pokupovali sve što su mogli ponijeti. I obratno. Nikšićanima bi to isto govorio za Cetinjane. Onda bi ovi kojima bi pričao obično rekli: ‘E, onda meni daj sve patika što ti je ostalo od broja 45 i svu ekstra-lardž robu.’

Idealni kupci. Zbog takvih su mi još teže padali oni manje odlučni, koji su ušetavali u radnju da ubiju pola sata-sat-dva-tri, sve da isprobaju, a najvjerovatnije ništa da ne kupe. Cijedili su iz mene životnu energiju. Gušio bi me tada naš mali ‘poslovni prostor’, a san o Marlonu bivao je sve dalji. Nije pomagao ni rođak koji je povremeno, na biciklu, dolazio iz Gornje Gorice, ulazio u Top Look sa štipavicama na nogavicama, namigivao mi iza leđa kupaca i posjetilaca, dok je preglasno izvršavao svoju marketing-misiju, uzvikujući: ‘Koliko je meni poznato, Top Look je najbolja radnja sportske vrste u Crnoj Gori a i šire!’

Od tada mi ‘shopping’ izgleda kao igranje odraslih; igra sa đavolom na terenu dosade - prvom krugu đavolje teritorije; jer, kada ti stvarno nešto treba ne ide se u shopping, nego kažeš ‘idem za farmerice’, odeš, probaš, platiš, izađeš.

Jednog sam avgustovskog popodneva čak i lopove jurila. Istrčala sam za njima s onom bejzbol palicom u ruci, vičući prema praznoj terasi kafića: ‘Bojoooo, Bojooo, hvataj lopove, ukrali su mi patiku!’ (da, jednina, nisam dozvoljavala da se istovremeno isprobavaju obje patike). Onda mi je neki slučajni prolaznik – otkud iko normalan tu u dugo, gluvo doba podgoričke sieste? – rekao: ‘Bojo ti nije više vlasnik ovoga kafića. Odavno.’

I, poput Boja, sve je polako otišlo: Ante Marković, moj san o pozorištu, bejzbol palica, otac, Top Look, Marlon, čak i rođak sa biciklom i štipavicama. Samo će shopping sve nadživjeti. Mrzjela sam shopping.

Klela sam se svima koji su mi ikada rekli: ‘Blago tebi, živiš u svjetskom centru shoppinga’, da redovno kupujem samo hranu. Od vazduha, osvjetljenja, gužvi i zvukova po radnjama, bude mi loše.

Priznajem, to je ponekad, kada razgovor za stolom ‘zakoči’, interesantna mala tema za društvo sa kojim se muž i ja ovdje sastanemo. Niko odmah ne povjeruje u moju averziju prema shoppingu, ali mi raspolažemo primjerima koji je vjerno oslikavaju. Smijeh se smjenjuje sa čuđenjem, žene za stolom očima mi šalju signale da su me ‘pročitale’, i svaka mi čast za taktiku. Konverzacija se opet uspješno zakotrljala.

Zašto im je tako teško da povjeruju da nije u pitanju taktika?

Od juče znam odgovor na to pitanje.

One samo duže od mene žive u ovom gradu. Toliko dugo da su zaboravile da su i njima nekada druge ponude Londona bile važnije od SALE ili NEW SEASON. Išle su u pozorišta, muzeje, izložbe, koncerte, skakutale po gradskom prevozu, gurale se po podzemnoj, dizale ruke da zaustave taksi, sve sa obaveznim kišobranom i šalčetom u torbi i voljele su, voljele društvenu scenu Londona.

Onda je i njih ubio oblak. Klima nije ovdje toliko oštra koliko je uporno siva. I nema suše, nema više čak ni uzastopnih sunčanih dana. Fućka im se za koncerte pod otvorenim nebom. Vole i one Springsteena, ali trpe; slušaće ga u autu. I Globe Theatre je prehladan, čak i u ljetnjim mjesecima – ko će stalno vući ćebad sa sobom kada se ide na Šekspira? Juče sam ih napokon shvatila.

Juče sam postala kao one, te žene koje misle da je moja averzije prema shoppingu samo dobra taktika.

Jer, vukući noge King’s Roadom, ugledah sunce u izlogu: narandžasta haljina ukrašena ogrlicom od žutih korala. Stoji ona u izlogu, prkosi oblaku, a ispod nje natpis SALE.

I kupih je; i srećna bijah.

‘Ne znam šta mi bi, nisam nešto dobro’, rekla sam mužu. ‘Počela sam bezrazložno da shoppingujem.’

‘Ništa, samo i ti konačno postaješ normalna osoba’, odgovori muž.

Danas je nebo nad Londonom opet sivo. Šta da radim? Da se predam?

Nikada. Evo, pišem.

Preporučujemo za Vas