U Crnoj Gori je u periodu 2001-2010. godine potrošeno oko 13 milijardi eura na uvoz robe. Zahvaljujući nagloj liberalizaciji uvoza, nekonkurentnosti domaćih proizvođača i drugim činiocima, domaća proizvodnja i izvoz su postali neisplativi. Međutim, uvoz je postao profitabilan i privukao je veliki dio slobodnog kapitala. Tako je deficit tekućeg računa u periodu 2001-2010. godine kumulativno dostigao 5,2 milijarde eura, a deficit robne razmjene čak 9,0 milijardi eura.
Međunarodne finansijske institucije su dugo vremena koristile kriterijum po kome deficit tekućeg računa nije održiv ukoliko prelazi 5% BDP-a. Crnogorski deficit tekućeg računa je u 2011. godini iznosio 19,4% BDP-a, dok je u 2008. dostigao rekordnih 51,3%. Po svom obimu, deficit tekućeg računa Crne Gore spada u najveće u Evropi i svijetu.
Dvadeset devetog aprila 2012. Crna Gora je postala punopravna članica Svjetske trgovinske organizacije ( STO ), čime se u principu obavezala na dalje smanjenje ionako niskih carinskih i necarinskih barijera u spoljnoj trgovini. Prema zvaničnom saopštenju, „članstvo Crne Gore u STO će omogućiti rješavanje (trgovinskih) sporova na konstruktivan način, smanjenje troškova života, veći izbor robe i usluga, rast spoljno-trgovinske razmjene i borbu protiv korupcije.“
Klasična teorija međunarodne trgovine kaže da liberalizacija trgovine pomaže ekonomski rast. Za ovo, međutim, ne postoje čvrsti empirijski dokazi. Jedan od razloga je i metodološki problem izolovanja faktora spoljne trgovine od drugih faktora privrednog rasta. Prema rezultatima nekih novijih studija, između ostalog i harvardskog profesora Rodrika, niže trgovinske barijere nisu nužno povezane sa bržim privrednim rastom. U nekim zemljama liberalizacija trgovine je bila praćena stagnacijom, a u nekima i padom privredne aktivnosti. Neke druge studije opet ukazuju na to da smanjenje dažbina na uvoz kapitalnih dobara i poluproizvoda može imati pozitivne efekte, ali da smanjenje dažbina na finalne porizvode i robu široke potrošnje nema pozitivnih efekata na privredni rast. Kakvi će biti efekti dalje liberalizacije trgovine u Crnoj Gori ne znamo, ali se nadamo najboljem.
Fundamentalna pogreška u liberalnoj teoriji slobodne trgovine leži u tretmanu međunarodne konkurencije. Kada liberalni ekonomisti diskutuju o konkurenciji uokviru nacionalnog tržišta, uočavaju da kompanije sa niskim troškovima kroz cjenovnu konkurenciju poražavaju one sa visokim troškovima. Dolazi do tzv. prirodne selekcije – konkurencija radi za jake. U razmjerama međunarodne trgovine, međutim, isti teoretičari odjednom tvrde da slobodno tržište i konkurencija rade za slabe odnosno za nerazvijene zemlje! Pokazalo se, što ne iznenađuje, da to nije tačno.
U svrhu ubjeđivanja nerazvijenih zemalja da im slobodna trgovina neće štetiti, razvijena je i teorija o automatskom uspostavljanju spoljnotrgovinske ravnoteže. Prema ovoj teoriji, nakon početnog deficita u spoljnotrgovinskoj razmjeni dolazi do pojeftinjenja domaće valute (!) i time do sniženja cijena robe za izvoz (izraženo u stranoj valuti), pa se povećava tražnja za tom robom i povećava izvoz; istovremeno, cijena uvozne robe raste (zbog poskupljenja strane valute) i tražnja za njom pada, pa se smanjuje uvoz. Time se bilans robne razmjene navodno dovodi u stanje ravnoteže! Jeste da ni za ovu teoriju nema čvrstih dokaza, ali se ona uporno koristi kao dio propagande o korisnostima od slobodne trgovine. U uslovima dolarizacije (eurizacije), kao u Crnoj Gori, neprimjenljivost ove teorije je sasvim očigledna.
U praksi se dešava to da u zemlji koja ima trgovinski deficit (kao što je Crna Gora), odliv sredstava pooštrava uslove na tržištu kredita i povećava kamatne stope. Obrnuto, u zemlji koja ima trgovinski suficit (kao što je napr. Njemačka) dolazi do priliva finansijskih sredstava i povećanja raspoloživosti kredita, čime se smanjuju kamatne stope. Kapital će se u narednoj iteraciji kretati prema zemlji sa većim kamatama, tako da zemlja sa trgovinskim deficitom postaje neto dužnik, dok zemlja sa suficitom postaje neto povjerilac na svjetskom tržištu. Na ovaj način, trgovinski debalans postaje hroničan, zemlje koje imaju deficit su prinuđene da troše svoje rezerve i da zavise od pozajmica u inostranstvu kako bi pokrile svoje deficite. Zaduživanje radi „većeg izbora (uvoznih) roba i usluga“ je u Crnoj Gori postalo evidentno nakon izbijanja ekonomske krize – do tada se deficit finansirao prvenstveno prodajom imovine i akcija odnosno direktnim stranim investicijama.
Crnogorskim proizvođačima su potrebne subvencije i druge mjere podsticaja. Teoretski je prema pravilima STO moguće koristiti carinske i necarinske barijere za uvoz, zaštitu domaćih proizvođača od dampinga iz uvoza, podsticaje domaćim izvoznicima kao što su subvencije, izvozni krediti, garancije itd., u zavisnosti od nivoa razvoja zemlje i konkretnog proizvoda. Za ovo se, međutim, treba boriti i izboriti sa STO administracijom. Prethodno se treba odreći konzumerističkog cilja kao što je „veći izbor (uvoznih) roba i usluga“, zarad dugoročnog cilja razvoja domaće privrede. Ukoliko Crna Gora ne bude mogla da koristi određene mjere zaštite i podsticaja domaćih proizvođača, šanse za privredni oporavak će biti značajno smanjene.
Iako STO počiva na velikom broju pravila koja treba da obezbijede recipročnost i jednakost u međunarodnoj trgovini, velike zemlje mogu sebi da priušte ignorisanje jednog broja pravila koja se tiču subvencija i trgovinskih barijera, dok male zemlje nisu u mogućnosti da na takve poteze uzvrate istom mjerom. Pred STO se vode brojni sporovi protiv SAD, EU i Japana zbog kršenja propisanih pravila. Sporovi dugo traju, a odluke i preporuke se sporo ili nikako ne sprovode.
Ekonomska teorija polazi od pretpostavke da su trgovinski partneri na sličnom nivou razvoja i da među njima nema političke dominacije jednog trgovinskog partnera nad drugim. Ovakva situacija u praksi praktično ne postoji. Čak i u vrijeme Dejvida Rikarda, u XIX vijeku, Portugal je zavisio od pomoći britanske mornarice i zbog toga je bio primoran da prihvati uslove trgovine koji su praktično uništili njegovu tekstilnu industriju i omeli njegov industrijski razvoj.
Za Crnu Goru je članstvo u STO dio paketa „evro-atlantskih integracija“, koji uključuje i članstvo u NATO-u. Možda ste mislili da NATO nema veze sa „slobodnom trgovinom“, ali, eto, ima.
www.facebook.com/alternativna.ekonomija
Bonus video:
