Iako preliminirani predsjednički izbori u SAD još nisu okončani, sada je gotovo sigurno da će Mit Romni dobiti partijsku nominaciju republikanaca i suočiti se sa predsjednikom Barakom Obamom na izborima u novembru.
Kao guverner Masačusetsa, Romni je izgradio reputaciju kompetentnog i umjerenog konzervativca, politički profil koji odgovara biračkom tijelu države. Međutim, s obzirom na to da desničarsko krilo Republikanske partije dominira preliminarnom trkom, Romni ulaže velike napore da izbjegne etiketu „umjerenog“ ističući veoma konzervativne stavove. Sada, kao izvjesni partijski kandidat, Romni mora da se okrene političkom centru, gdje bi trebalo na pronađe većinu birača.
Pa koji je pravi Mit Romni? I kako birači ocjenjuju dvojicu kandidata?
Obama ima dokazan učinak, iako je razočarao mnoge koji su glasali za njega 2008. Naravno, njegove pristalice tvrde da se morao prilagoditi ratovima koji još traju i najgoroj recesiji od 1930-ih. Štaviše, na polovini mandata 2010, neprijateljski raspoloženi Predstavnički dom, koji kontrolišu republikanci, blokirao je njegove inicijative.
Romni će se, sa svoje strane, držati Obaminih ranih, još neostvarenih obećanja, dok će Obama nazvati Romnija „preletačem“ koji mijenja svoje stavove prema trenutku (i u zavisnosti od publike). U stvari, teškoće predviđanja ponašanja eventualnog pobjednika nisu nikakva novost.
Tokom predsjedničke kampanje 2000, Džordž Buš je dao čuveno obećanje - „saosjećajni konzervativizam“ i umjerena spoljna politika, ali je vladao potpuno drugačije, kao kada je odlučio da napadne Irak. Isto tako, Vudro Vilson i Lindon Džonson vodili su kampanju obećavajući mir, iako su obojica uveli Ameriku u rat nedugo nakon preuzimanja funkcije.
Da li ovakve postizborne promjene pravca na neki način ismijavaju demokratiju? Kako birači mogu donijeti mudru procjenu kada su kampanje tako pažljivo osmišljene i lukavo promovisane?
Teoretičari vještine vladanja ukazuju da bi trebalo posvetiti manje pažnje obećanjima lidera a više njihovoj emocionalnoj inteligenciji – samokontroli i sposobnosti da dopru do drugih. Suprotno stavu da emocije sprečavaju trezveno razmišljanje, sposobnost razumijevanja i upravljanja emocijama može doprinijeti efektnijem razmišljanju.
Kako je sudija Vrhovnog suda Oliver Vendel Holms navodno izjavio nakon sastanka sa Frenklinom D. Ruzveltom: „Drugorazredni intelekt, ali prvoklasni temperament“. Većina istoričara bi se složila da je uspjeh Ruzvelta kao lidera počivao više na njegovoj dobroj naravi nego na analitičkim vještinama. Energija i optimizam koje je oslobodio u prvih sto dana njegove administracije nisu bili odraz konkretnih političkih predloga iz njegove kampanje.
Psiholozi se duže od jednog vijeka bore sa konceptom inteligencije i time kako je procijeniti. Generalni IQ testovi mjere dimenziju inteligencije kao što je verbalna i prostorna vještina, dok rezultati generalno predviđaju samo oko 10-20 odsto uspjeha u životu. Iako stručnjaci nisu saglasni oko toga koliko se od ostalih 80 odsto može pripisati emocionalnoj inteligenciji, generalno se slažu da je to veoma važna vještina koja se povećava sa godinama i iskustvom i da je pojedinci posjeduju u različitoj mjeri.
Lideri vrlo naporno rade na svojim javnim nastupima, što zahtijeva određenu emocionalnu disciplinu i vještinu, koju posjeduju uspješni glumci. Holivudsko iskustvo je u tom smislu pomoglo Ronaldu Reganu a Ruzvelt je bio majstor u javnim nastupima. Uprkos bolnom i otežanom kretanju zbog paralize, zadržao je veselu spoljašnjost i izbjegavao je fotografisanje u invalidskim kolicima.
Bilo da su toga svjesni ili ne, lideri uvijek šalju neke signale. Emocionalna inteligencija podrazumijeva prepoznavanje i kontrolu takvih signala i samodisciplinu koja sprečava da lične psihološke potrebe utiču na politiku. Ako emotivna inteligencija nije autentična, ostali će to vjerovatno okriti na duge staze.
Ričard Nikson je, na primjer, posjedovao snažnu kognitivnu vještinu, ali slabu emocionalnu inteligenciju. Mogao je da strateški efikasno iskoristi spoljnu politiku, ali je bio manje vješt u kontrolisanju ličnih nesigurnosti, koje su na kraju dovele do njegovog pada. Taj njegov nedostatak je isplivao na površinu tek nakon određenog vremena. Zaista, javnost je prilično kasno saznala za njegovu neslavnu „listu neprijatelja“.
Buš je pokazao emocionalnu inteligenciju kada je uspostavio kontrolu nad problemima s alkoholom i kada je pokazao hrabrost da istraje u nepopularnoj politici. Ali, u jednom trenutku, upornost postaje emocionalna tvrdoglavost. Poput Vilsona, Buš je uporno bio posvećen svojoj viziji koja je sprečavala učenje i prilagođavanje. Možda, nakon svega, fleksibilnost koju pokazuju Obama i Romni nije toliko loša osobina za predsjednika.
Zahvaljujući dugotrajnim kampanjama, birači donekle steknu uvid u snagu i samodisciplinu. Svi republikanski kandidati su u jednom momentu trke bili favoriti a kampanja je otkrila mane nekih, poput teksaškog guvernera Rika Perija, koji su prvobitno bili atraktivni. Sada, na opštim izborima, to kako se Romni bude odnosio prema programu svoje stranke, reći će nam nešto o snazi njegove nezavisnosti i budućim imenovanjima u kabinetu.
Međutim, najvažniji faktor koji birači ispituju je biografija kandidata. Ne mislim na uglađene knjige i TV reklame. Iako konsultanti za imidž i javni nastupi mogu maskirati karakter kandidata, ukupni njegov život tokom vremena najbolja je osnova da se procijeni autentičnost temperamenta sljedećeg predsjednika i to kako će on vladati.
Iznad svega, vispreni birači su dovoljno emotivno inteligentni da bi bili spremni za iznenađenja. Kada ih njihov kandidat razočara – što će se neminovno desiti, bez obzira na ishod izbora – oni će imati na umu da je demokratija najgori sistem, osim svih ostalih.
Bonus video:
